Mediantrop - Emir Hadžihafizbegović

Mediantrop broj 13

Emir Hadžihafizbegović – Intervjui

Emir Hadžihafizbegović: U Bosni je život lak, jal isan, jal hulja

Emir HadžihafizbegovićNije lako razgovarati s Emirom Hadžihafizbegovićem: suviše je tema da bi sve mogle stati u jedan intervju, suviše je i njegovih nagrada i glumačkih ostvarenja da bi bili uopće pobrojani na jednom mjestu. Možda je i zato, umjesto priče o njegovih 200 Žaba, koje će u četvrtak, kada se ovaj broj Dana pojavi na kioscima, svečano obilježiti svojih prvih pet godina trajanja, ovaj razgovor počeo sa njegovom polemikom sa Oliverom Frljićem, pokrenutom nakon Frljićeve postavke Andrićevog Pisma iz 1920. Nije, naravno, nevažno ni spomenuti da je upravo Žaba 2009. bila prvo Emirovo gostovanje u Beogradu, nakon rata. Predstava je pobrala sve komplimente, a izvedena je u Ateljeu 212. Vratimo se, ipak Frljiću i Emirovim razmišljanjima koja se nakon bezbroj pitanja mogu i ovako sublimirati, uz rizik svih kritika o nedostatku tipičnih novinarskih pitanja. Dakle: je li Emir Hadžihafizbegović promijenio svoje stavove iznesene u polemici?

O FRLJIĆU: Nisam, niti ću! Osim što više nisam ljut kao prije dvije godine. I dalje smatram da se radi o podvali koja nije samo Frljićeva, nego svoje impute ima unutar MESS-a. A znamo svi ko je Faraon festivala malih i eksperimentalnih scena. Festivala koji je definitivno izgubio ono po čemu je nekoliko decenija prepoznatljiv u regionu, a to je sarajevska publika. Spasi mu dignitet ponekad neka sjajna predstava poput novosadskog Galeba ove godine, ali sasvim je izvjesno da je to postao "festifal kaste" od nekih 500 do 600 ljudi koji 15 dana kruže po teatrima i gledaju uglavnom bezidejni i dosadni teatar po principu "daj mi, pa mi dođi". Dakle, ti meni, Faraonu, daš režiju, a ja taj teatar dovedem na MESS! O toj trgovini koja traje godinama između Faraona i njegovih miljenika bruji cijeli teatarski region. Bilo je zaista gnusno i bezobrazno ne uzeti Žabu da se igra na MESS-u. Čak je selektor koji je gledao predstavu fasciniran našom igrom, tekstom i režijom, ali Faraon je rekao NE. No, kako je i Faraonu voda jednom došla do grla, pa je ustuknuo, treba biti strpljiv i čekati. Ko poznaje povijest zna kako je završio posljednji Faraon. Našem Faraonu voda je krenula od pupka ka glavi. Znači, saburat nam je kako god okreneš.

O NAGRADAMA: Ove godine dobio sam samo za film Miroslava Momčilovića Smrt čoveka na Balkanu mislim pet grand prixa za najboljeg glumca na pet filmskih festivala. Za film Odumiranje Miloša Pušića dobio sam nagradu u Nišu za najboljeg stranog glumca. Na velikom i značajnom europskom festivalu u Cottbusu u Njemačkoj dobio sam Grand prix, u konkurenciji 15 filmova iz Europe, i proglašen najboljim glumcem za ulogu oca u slovenačkom filmu Chefuri raus, reditelja Gorana Vojinovića. Dobio sam nagradu za najboljeg glumca u regiji, koju dodjeljuje srbijanski list Hello i to na bazi glasanja blizu 20.000 njihovih čitalaca. Da, želim spomenuti da sam u Cottbusu dobio i novčanu nagradu od 5.000 eura koju već trošim na pravljenje hair-česme u Krajini, kao pomen poginulim navijačima reprezentacije BiH, koji su tragično izgubili živote na povratku u Bosnu iz Kaunasa. Za Žabu i ulogu Zeke dobio sam pet nagrada u regiji, na festivalima u Splitu, Nikšiću, Beogradu i Brčkom dvije nagrade publike i žirija.

POSEBNA NAGRADA: Posebno mi je draga Nagrada Zoran Radmilović, jedna od najznačajnijih nagrada kada je gluma u pitanju u cijeloj regiji. Dobio sam Zoranovu statuu tešku 10 kilograma koju mi je uručio ministar kulture Srbije Nebojša Bradić.

LJUBAV I MRŽNJA: Nigdje se tako surovo i plemenito ruku pod ruku ne šetaju stoljećima, ljubav i mržnja, strah i nada, dobro i zlo, principijelnost i licemjerstvo, nemoral i etika, junaštvo i kukavičluk, bol i sreća kao u Bosni. Nigdje se na dunjaluku ili svijetu, kako god hoćeš na tako malom prostoru i geografiji, čovjeku ne pruža mogućnost da bira šta će biti. Insan ili hulja. Prvo te vodi ka patnji i dobrom osjećaju pred ogledalom, da možeš sam sebi u lice reći "šta ima majstore", drugo ti stvara privid lažne sreće, a u osnovi te čini šupkom s kojim se Bosna kad-tad obračuna. Niko na kraju ne ode pod Iahku zemlju bosansku i hercegovačku, a da ne dobije ono što je zaslužio. Zato u Bosni život jeste mudra priprema za smrt. I zato je u Bosni cijeli život borba za jednu dobru dženazu.

I zato ja volim Bosnu, Hercegovinu, zato je ne dam. I zato će onaj ko je ne voli vazda "popušit", a Bosna će ići dalje. I tako će biti sve do kijametskog dana.

Emir Hadžihafizbegović

O (NE)PRIZNAVANJU USPJEHA: Da sam to pitanje dobio prije 10 godina odgovorio bih snažno, emotivno, rezignirano i povrijeđeno. Danas sa 52 godine života iza mene te me stvari više ne uzbuđuju i na njih gledam mnogo racionalnije. Znaš, nemam ja više vremena ni da se mirim, a kamoli da se svađam. Teza da Bosna ne oprašta uspjeh kao i ona da bi u Bosni bio omiljen moraš biti prosječan, takođe je podvala koja se pripisuje ekskluzivno samo Bosni. A to zapravo nije tačno. Zakržljale psihologije, netalentirani umjetnici, zlobni kritičari, iskompleksirane književne hijene, vučje oči i polusvijet generalno, planetarni su usud, negdje više negdje manje. Balkan jeste na neki način paradigma sintagme "nek komšiji crkne krava", ali stavljati samo Bosnu u kontekst odijuma prema uspješnim ljudima ozbiljan je falsifikat ambijenta jednog podneblja. Sudbine Meše, Maka, Andrića, Berbera, u novije vrijeme Sidrana, Karahasana, ili rahmetli Ibrišimovića, Safeta Isovića, jesu sudbine svih velikih umjetnika. Dostojevski, Mozart, Hemingway, Charlie Chaplin, Van Gog, takođe nisu bili "proroci u svome selu". Dostojevski je trebao biti streljan, Mozartu se ne zna grob, Chaplina su protjerali iz SAD-a i umro je u Veveyu kod Ženeve. Ozbiljan umjetnik nikad ne može biti srećan čovjek. Dakle, ta vrsta mizontropije koju ponekad osjetim na svojoj koži pretočena je u jednu moju repliku napisanu u predstavi Tarik nije dio tala i ona glasi: "U Bosni je lakše živjeti kada se stvari podrazumijevaju."

O HAIR-ČESMI: Da, odlučio sam od novčane nagrade iz Njemačke, od onih 5.000, već sam ti rekao, napraviti hair-česmu. Kako možeš pitati zašto? Ti su momci poginuli na povratku iz Kaunasa u Bosnu. Mladi arhitekta Bekir Lubić već je izradio projekat. Zajedno smo početkom januara otišli u Krajinu da porodicama poginulih momaka prezentiramo idejno rješenje. Pravićemo je na jednom prelijepom mjestu u Krajini, gdje svraća puno ljudi i pustićemo da voda poteče 15. juna u isto vrijeme kada počne utakmica Bosna - Argentina. Nihova pogibija nije smrt pod kamionom nekih navijača iz Krajine. Za mene su oni šehidi, jer biti uz fudbalsku reprezentaciju BiH, sa toliko strasti i ljubavi, odvajati teško zarađeni novac i putovati Europom zbog Bosne i Hercegovine, nije bila samo sportska i navijačka poruka. Bila je to državotvorna poruka i oni su poginuli za državu Bosnu i Hercegovinu. Ti su momci voljeli Bosnu u sebi, a ne sebe u Bosni.

Insert iz filma 'Odumiranje'JE LI POLITIKA NAŠA SUDBINA: Gadi mi se, kao i svakom normalnom čovjeku da otvaram priču o politici unutar BiH. Do prije četiri godine i ja sam bio dio tog burureta i ministar kulture i sporta u Kantonu Sarajevo. Ako se tome dodaju još četiri godine kada sam preuzeo to mjesto u Kantonu, to je punih osam godina unazad. Vjeruj mi, iako je i tada ambijent bio nastavak groteske iz Daytona i nadrealne odluke o kantonima i 150 ministara, život u politici nije bio tako i toliko obesmišljen kao danas. Možda je najbolji primjer, bar meni, lakrdija oko hapšenja predsjednika Federacije gospodina Živka Budimira. Dakle, ko je pratio ta dešavanja, mogao je skontati da je čovjek bio legalista i nije u Parlamentu htio dozvoliti puč. Kada više nisu znali šta da rade, šalju pet kamera i hapse čovjeka, koji za mjesec dana izlazi i ponovo preuzima svoju dužnost. Mislim da od rimskog senata pa naovamo ne postoji ovakva politička budaleština i smijurija kakva je ova. Bosnom i Hercegovinom ne vladaju stranke. Vladaju korporacijske udruge koje se rastaljuju. Apstiniram od politike skoro četiri godine, ali nisam napustio stranku SDA. Nabešalo se nešto članarine pa ću otići iza Nove godine da to regulišem. Mene su u SDA-u pomnožili sa nulom zbog intervjua u ovom istom časopisu, kada sam rekao da se stranka provincijalizirala, hermetizirala, prestala baštiniti tekovine herojske odbrane Bosne i Hercegovine i da je zaboravila na malog običnog čovjeka, onog koji joj 20 godina daje glas. Sada je u toj stranci mnogo gore. Mrena na očima pojedinaca navučena je do kraja i ta personalna borba za pozicije o kojoj imam neke insajderske informacije otišla je čujem tako daleko da se i pištolji spominju kao sredstvo obračuna. Jadno da jadnije biti ne može.

NOVOGODIŠNJA ČESTITKA: Dragi moji Bosanci i Hercegovci, želim vam svaki hair i dobro. Zdravlja, sreće i uspjeha! I upamtite: život je onakav kakva vam je misao! Zato molim Gospodara svih svjetova da nam ne oduzme misao o dobrom.

"Oslobođenje", 26.12.2013.

Emir Hadžihafizbegović: Kada bi me Kusturica zvao na kafu, otišao bih i rekao mu sve što mislim

U ekskluzivnom intervjuu, prvom nakon tragične nesreće, Hadžihafizbegović je iskreno i otvoreno objasnio šta se dogodilo te kobne noći:

Dogodilo se to da sam se vraćao 60 km prije Zagreba, lagana vožnja. Čovjek koji je pomeo signalizaciju je pobjegao sa lica mjesta, nas je sve ugrozio, jednostavno, stvorila se jedna crna rupa onog trenutka kad je signalizacija pometnuta, mjesto na kome su bile armature, željezni blokovi, cigle, građevinski materijal, od tog trenutka to je bila preticajna traka. U toj preticajnoj traci se desilo to što se desilo. Neću sad ja da govorim dalje...sve će reći taj izvještaj, nažalost, i ti ljudi i ta duboka žalost, moja, ja sam izgubio majku u ratu i znam šta znači izgubiti roditelja i ne bih volio biti ni patetičan, ni glumiti sada nekog frajera koji će slati neke poruke. Ja sam u telegramu napisao šta sam napisao i želja mi je da se sretnem sa kćerkom gospođe Anice, ali kažem, svi smo te noći bili ugroženi, greškom i krivnjom čovjeka koji je tu prošao pet minuta ranije i razvalio to sve.

U drugom dijelu intervjua, koji je sniman 24 sata prije nesreće, urednica Sanela Prašović Gadžo je sa poznatim glumcem razgovarala o veselijim temama, prvenstveno o nagradi Zlatni lav koju je ovaj glumac nedavno osvojio. Upitan da li je Zlatni lav najvažnije priznanje u njegovoj karijeri, Hadžihafizbegović je odgovorio:

Emir HadžihafizbegovićJeste. Direktno se može odgovoriti da je to najveća nagrada koju sam ja dobio za posao kojim se ja bavim. Žiri je bio sastavljen od petero ljudi iz Izraela, Amerike, Meksika, Švedske i Poljska i to je žiri koji nije opterećen nikakvim lobiranjima, nikakvim zakulisnim kuhinjama što se dešava na nekim drugim festivalima. Dobiti Zlatnog lava za najbolju mušku ulogu u programu takmičarskom u Veneciji je nešto što mi je drago i to jeste visoko podignuta ljestvica i satisfakcija za urađeni posao.

Nezaobilazno pitanje bilo je i ono o odnosu Emira Hadžihafizbegovića i njegovog profesora i nekadašnjeg prijatelja Emira Kusturice:

Ja sam imao jedan jako jako emotivan odnos s njim četiri godine, profesor na Akademiji, a onda jedno intenzivno druženje, jedna blizina koja je i poslije diplomiranja bila ozbiljna jaranska varijanta. Nažalost, pukli smo na Bosni i on je između domovine i nekog personalnog hedonizma izabrao personalni hedonizam. Da ne misle gledaoci, tu mu dajem i support, ovo mijenjanje vjere, to je legitimno potpuno. Kako ljudi prelaze na islam, katoličanstvo, pravoslavlje, meni je to super. Ja duboko vjerujem da će on doći u ovaj grad i ponovo tražiti neku energiju u Sarajevu. Neprincipijelno se on obračunao i sa svojim gradom i sa svojom državom.

Potvrdivši da je spreman popiti kafu sa Kusturicom, ali samo u slučaju da Kusturica njega pozove, na pitanje kako bi tekla situacija da primi takav poziv, emotivni glumac je odgovorio:

To je prvo nemoguća misija, ali ako ćemo se baviti hipotezama, nikad ja njega ne bih zovnuo na kafu, kad bi on mene zovnuo, ja bih otišao i pio bih s njim kafu i rekao mu sve što mislim o onome što je napravio. On je genijalan umjetnik, ali to Sarajevo i cijeli taj njegov životni background i sva njegova filozofija života je iz ovog grada. Eto ga tamo, žao mi je. Ja sam bio na festivalu u Herceg Novom sa filmom i zamolio sam direktora festivala, sjajnog mog prijatelja Zorana da me odvede na groblje gdje su roditelji Emira Kusturice sahranjeni i položio sam cvijeće, proučio Fatihu njegovim roditeljima. Ne znam ni što sam to spomenuo. To je neka civilizacijska stvar, nisam uopšte mislio da ćeš me ovako sad ponovo otvoriti kad je on u pitanju.

Hadžihafizbegović je upitan i šta misli o Kusturicinim filmovima:

"Mislim da ima tri djela. To su: "Dolly Bell", "Otac na službenom putu" i "Dom za vješanje", a poslije toga vidi se jedna kakofonija autorska i sve to što je uradio nije ni blizu ova tri filma. Čak je, čini mi se, neka kritičarka u Kanu napisala da Emir Kusturica dok ne riješi svoj osobni odnos sa zemljom u kojoj se rodio, ne treba snimati filmove. Možda je pretenciozna izjava, ali u tom kontekstu je nešto napisala. Svaki put ima tu elemenata Bosne, pa nije on slučajno na Mokroj Gori, sat i petnaest minuta vožnje do Bosne, pa sad će snimati nešto na Palama. Tako, približava se. Generalno mislim da je cijela ta priča njegova žalosna i ako ikad bude gledao ovaj intervju, neće mu se ništa bad desiti u njegovom rodnom gradu. Popiće par čaršijanerskih onih dobacivanja, ali ja mislim da on duboko pati zbog svega toga što je uradio. Ima mnogo većih mrcina od Emira Kusturice koji hodaju ovim gradom poslije '96. godine, mnogo veće mrcine od Kusturice pa im se ništa u gradu nije desilo".

"Oslobođenje", 19.11.2014.

Emir Hadžihafizbegović: »Zlatni lav« i za bh. kinematografiju

Takva su pravila, posterBANJALUKA - Ova velika nagrada je visoko podignuta ljestvica i gledaćemo da je opet preskočimo. Ovo je nagrada i za bh. kinematografiju, kazao je bh. glumac Emir Hadžihafizbegović, za "Nezavisne".

Njemu je pripalo priznanje "Zlatni lav" za najboljeg glumca u programu "Horizonti" na venecijanskom filmskom festivalu za glavnu ulogu u hrvatskom filmu "Takva su pravila", reditelja Ognjena Sviličića.

"Priznanje je došlo za hrvatski film. Ali pošto sam ja i Tuzlak i Sarajlija i Bišćanin i Zeničanin i Mostarac i Banjalučanin... to je nagrada i za bh. kinematografiju", pojasnio je glumac.

"Nisam očekivao da ću dobiti ovu nagradu. Znao sam da sam napravio dobar posao, ali festivali su lobiranja velikih korporacijskih i distribucijskih priča", rekao je Hadžihafizbegović.

Velikan bh. glumišta dodao je da je veoma srećan i zahvalio je svima koji su pomogli da napravi tu veliku ulogu.

"Sviličiću i Jasni Žalici najviše. Ovo je do sada najveća nagrada u mojoj karijeri. Nagrada na stranu, idemo dalje. Posebno mi je drago da je film izazvao ogroman interes u Veneciji. A drago mi je da sam nagradom obradovao i hrvatsku i bh. kinematografiju", rekao je Hadžihafizbegović.

"Takva su pravila"

Film "Takva su pravila" jedan je od 17 dugometražnih filmova koji su se takmičili u "Horizontima", službenom programu Venecije posvećenom novim zanimljivim redateljima, no prikazuje i filmove već etabliranih autora.

Film je nastao u hrvatsko-francusko-srpsko-makedonskoj koprodukciji, uz podršku Nacionalnog centra za kinematografiju Francuske. Nadahnut je stvarnim događajima, a prati bračni par sa zagrebačke Savice, u interpretaciji bh. glumaca Emira Hadžihafizbegovića i Jasne Žalice, koji se suočavaju s najgorom situacijom u životu kada im sin završi u bolnici nakon što ga pretuče grupa vršnjaka.

Prestižna "Mostra" završena je u subotu naveče, a "Zlatnog lava" dobio je Šveđanin Roj Anderson za film "Golub sjedi na grani razmišljajući o postojanju".

Filmski festival u Veneciji, najstariji je međunarodni filmski festival u svijetu, osnovan 1932. godine.

"Nezavisne novine", Nevena Vržina, 7.09.2014.

Emir Hadžihafizbegović: Mera je tačka sudara slobode i odgovornosti

Umetnost ima dva zadatka - da otvara probleme i popravlja ljude a film „Odumiranje" Miloša Pušića uradio je obe stvari

HERCEG NOVI - ''Od 41 uloge koje sam do sada ostvario u filmu, samo je devet glavnih uloga. Ja sam svoju karijeru gradio na epizodi'' :kaže bosanskohercegovački pozorišni, televizijski i filmski glumac Emir Hadžihafizbegović, koji je debitovao u „Ocu na službenom putu" Emira Kusturice. Tuzlak je rodom (1961) i nekadašnji ministar za kulturu Kantona Sarajevo. Na 27. Herceg Novi – Montenegro film festivalu, publika ga gleda u čak tri takmičarska filma – u dva srpska: „Falsifikatoru" i „Odumiranju" i u hrvatskom „Ljudožderu vegetarijancu". Posle uspešne svetske premijere pre mesec dana u Karlovim Varima, film „Odumiranje" mladog Miloša Pušića, prema drami Dušana Spasojevića i u produkciji glumca Branislava Trifunovića, vrlo dobro je dočekan i na Kanli Kuli, gde ga je Hadžihafizbegović prvi put gledao i za „Politiku" podelio utiske:

Odumiranje, posterKoliko god da je bizarna i trivijalna izjava Endi Vorhola u jednom intervjuu da pred umetničkim delom, bilo da je to slikarstvo, književnost, muzika ili film, kod njega postoji samo jedna estetska kategorija, a to je – da li ga nešto drži ili ne drži. Sinoć nisam hteo da gledam film „Odumiranje" samo navijački zato što sam deo ekipe, već sam seo da gledam da vidim kako to diše. I znate šta – mene je to držalo. Taj bih film mogao da gledam ponovo, bez obzira što sam odmah stavio amandman da je mogao trajati 15 minuta kraće. Film me dirnuo, veći je i u produkcijskom i celom autorskom domašaju nego što sam ja očekivao. To je ozbiljan film.

Kada bi ga Vi kao glumac u njemu još dublje analizirali, šta biste još rekli?

Nikada se stvari ne mogu analazirati iz stanja prezenta. Kada ovo malo fermentira, kada prođe izvesno vreme, film „Odumiranje" će dobiti svoju valorizaciju, možda za pet do deset godina. Jer, umetnost ima dva zadatka: da otvara probleme i popravlja ljude. Ovaj Pušićev film je uradio obe stvari. Otvorio je problem odumiranja srpskog sela i popravlja ljude, jer posle njega nije moguće a da se ne razmišlja o tome gde je smisao. Ovo i jeste u neku ruku film o potrazi za smislom života i ja ga tako kontestualno i posmatram.

Način na koji ste Vi i Boris Isaković odigrali svoje uloge, navodi na otvaranje one teme koju smo otvorili u Puli, o razlici između lika i skice za lik?

Ne postoje dva glumca na svetu koji imaju isti sistem priprema. Ima jedna anegdota da sam ja sa Brankom Šmitom snimio tri igrana filma, a imao ukupno četiri radna dana. Sve uloge za po dan, dan–dva. Ali, ja se za takve uloge pripremim tako da napravim kompletnu biografiju lika, jer lik mora odgovoriti na najbizarnija pitanja: koje jelo voli, za koga navija, koju muziku sluša, kako bi reagovao kada bi se slučajno zaglavio u liftu, kako je rastao, ko su mu bili roditelji. Bez obzira koliko mala uloga bila, ja napravim biografiju lika i to tako da ne postoji pitanje na koje ne mogu da odgovorim i gledaocu i kritičaru i kolegi glumcu, reditelju, snimatelju. Recimo, u „Karauli" sam imao svađu sa Rajkom Grlićem, jer sam insistirao da moj poručnik Safet Pašić u svojoj sobi drži poster „Partizana", a ne „Crvene zvezde", jer sam istraživanjem došao do činjenice da su svi muslimanski oficiri u JNA listom navijali za „Partizan". Primera ima raznih. Tako sam se pripremao i za ulogu Genija geometra u „Odumiranju" i onda kada uđem u scenu, baratam najmanje sa 50 odgovora vezanih za taj lik. E, u tome je razlika između skice za lik i lika.

Koji je ključni momenat u glumi?

Mera! Kada bih ja morao izvući reč koja me determiniše kao glumca to je reč mera, a mera je tačka gde se sudaraju sloboda i odgovornost. Kada se upali kamera ti si slobodan, možeš da uradiš šta hoćeš, ali ako nemaš mere – prokliže, publika onda lako prepozna da je to falš. Kada imaš meru, to onda dobija pravu težinu. Mesi je najbolji igrač na svetu, ima ekstremnu slobodu u Barseloni, ali kada Barselona izgubi on je odgovoran. Nekada kada može da da go, on loptu doda Čavezu ili Pikeu. Znači, igra sa merom i zato je veliki. Da igra bez mere bio bi k'o ovaj Ronaldo sa njegovim rolinzima.

Kako je u pozorištu?

Emir HadžihafizbegovićJa sam u pozorištu u svađi sa nekim postmodernistima, koji hoće postmodernu da uspostave kao standard. Ne može postmoderna biti standard! Sada se uvodi jedna veoma opasna teza u teatar na svim prostorima bivše Jugoslavije, pa i u Evropi. To je, da ono što u teatru uzbudi malog, običnog čoveka – vodoinstalatera, sobaricu, električara, to je sumnjivo! To je „sumnjivi teatar", dok ovaj bezidejni, nerazumljivi teatar postaje „in" i nameće se kao standard.

Koliko ste filmova snimili u Srbiji?

U poslednje tri godine igrao sam u šest srpskih igranih filmova. U Markovićevoj „Turneji" i „Falsifikatoru", u „Ledu" Jelene Bajić Jočić, u „Smrt čoveka na Balkanu" Momčilovića, Pušićevom „Odumiranju". Posle uspeha gostujuće predstave „Žaba" u Ateljeu 212, ponovo je u Srbiji zavladalo interesovanje za mene kao glumca. Trenutno sa Miroslavom Momčilovićem radim na jednom novom projektu, hemijamo nešto, pokušavamo da nađemo finansijske mecene. Momčilović je ponovo napisao sjajan scenario, pod nazivom „Smrdljiva bajka" koji tematizira život beogradskih klošara. Ovaj projekat će uskoro učestvovati na Sinelinku Sarajevo film festivala, pa ćemo videti.

Čemu Vas je život još naučio?

Vraćam se knjigama koje sam nekada čitao: Čitam ponovo Kunderu posle 30 godina i sada sasvim drugačije razumem rečenicu iz „Nepodnošljive lakoće postojanja" u kojoj se kaže: „Svaki učenik na času fizike ili hemije može jedan eksperiment da ponovi pet ili sto puta, ali čovek koji živi samo jedan život nikad ne zna je li neku stvar trebalo da uradi ili ne". Divna rečenica. Čitam sada Branka Ćopića, ponovo. Genijalan pisac! Mogu da ga čitam danima. On uopšte nije samo dečiji pisac.

Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa

Na hercegnovskom festivalu biće upriličena zatvorena projekcija novog crnogorskog dugometražnog igranog filma „Dečaci iz ulice Marksa i Engelsa" Nikole Vukčevića, po tekstu Milice Piletić, u kojem Hadžihafizbegović igra zajedno sa Nebojšom Glogovcem. „To je hrabar film o vunenim vremenima ovde u Crnoj Gori, koji tematizira jednu tabu–temu", kaže Hadžihafizbegović, koji je upravo završio snimanje igranog filma u Makedoniji, a čeka ga i premijera slovenačkog filma „Ćefuri, raus" (Došljaci, napolje – prim. aut.) Gorana Vojinovića, koji govori o segregaciji i ksenofobiji Slovenaca prema manjinama.

"Politika", Dubravka Lakić, 05.08.2013.

Emir Hadžihafizbegović: Merak je imati nagradu sa FEST-a

Nakon što je nagrađen za najbolju mušku ulogu u "Glavnom programu" 43. Međunarodnog filmskog festivala – FEST, Emir Hadžihafizbegović rekao je da postoje velike i bitne nagrade te da je jako srećan što je dobio nagradu baš na beogradskom festivalu koji je "sistem vrijednosti".

- "Rekao sam maloprije Jugoslavu Panteliću, umjetničkom direktoru FEST-a, da postoje velike i bitne nagrade. Nisam odgojen da pričam u prvom licu jednine, ali zaista imam veliki broj nagrada i u teatru i na filmu, međutim, ova mi je kontekstualno draga", rekao je Hadžihafizbegović.

Kako je objasnio, ova nagrada posebno mu je draga zbog uspomena kada je kao student treće godine glume u Beograd dolazio iz Sarajeva na FEST, pa spavao kod nekih prijatelja, glumaca, takođe studenata, i gledao filmove kao što je "Nostalgija" Tarkovskog, a sa džeparcem za pet dana oko 40 evra.

Emir Hadžihafizbegović, FEST 2015.

- "Onda, poslije trideset godina dođete i dobijete Beogradskog pobednika. Fest je jedan etablirani i kulturološki fenomen, najveći holivudski hitovi su dolazili na ovaj festival prije nego na neke zvučnije festivale. Fest je nešto što je čuvar vrijednosti", rekao je Hadžihafizbegović i čestitao ljudima koji su "sačuvali esenciju" ovog festivala.

On je naveo da se nijedna stvar ne može analizirati iz stanja prezenta i da će, najverovatnije, nakon nekog vremena znati šta mu tačno znači ova nagrada te da je veoma odgovorno stati i pokloniti se nakon bilo kojeg umetničkog performansa beogradskoj publici.

- "Ona zna šta je dobar i balet i drama i filharmonija i slika, knjiga i film, i ova nagrada je nešto što će u meni vjerovatno fermentirati, a nijedna se stvar ne može analizirati iz stanja prezenta, treba proći izvjesno vrijeme pa da kažem koliko mi je ova nagrada značajna. Ali, nekako ti je merak imati i nagradu sa FEST-a", rekao je Hadžihafizbegović.

Anadolu Agency (AA), 09.03.2015.