Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Novo ćirilično izdanje Leksikografskog zavoda Branko Kukić iz Čačka

Miljenko JergovićMiljenko JergovićKada je Andrija Maurović drugi put sahranjivan, na groblju je bilo samo dvadesetak ljudi. Pogreb su motrili čuvari reda, ali sve je sretno prošlo. Kao ni devet godina ranije, pokojnik se nije povampirio, niti su izbili neredi. A zapravo ih je i moglo biti. Veliki strip crtač, slikar i čudak preseljen je na Mirogoj s partizanske parcele na miroševačkom groblju, gdje je njegov grob godinama propadao. Pogreben je, napokon, o trošku zagrebačke općine Centar, početkom 1990, jednog od posljednjih mjeseci socijalizma.

Posljednjih tjedana Maurovićeva života, u ljeto 1981. u njegovom se životu pojavio stanoviti Ž.M. Ovog mladića poslala mi je sama providnost, ponavljao je na samrtničkoj postelji. Kada umjetnik pred smrt izgubi svijest, Ž.M. će okupljenom svijetu, prijateljima i susjedima s Pantovčaka, objaviti da je on, zapravo, njegov unuk. On će zakupiti prvi Andrijin grob, o kojem se neće brinuti – osim što je s groba netragom nestala piramida sa zvijezdom petokrakom i imenom, a poboden je improvizirani križ – ali će odnijeti i većinu originalnih crteža iz stana na Pantovčaku. Sa Ž.M. općina Centar dugo će voditi spor oko preseljenja groba, jer je odbijao da općinarima prepusti dostojan pokop svoga lažnog djeda. Maurović nije imao djece, unuka, ni bliže rodbine. Sljedeći put Ž.M. će na stranice novina dospjeti u slobodnoj Hrvatskoj, ovaj put s pridodanim nadimkom – Ustaša. Nakon što je pronašao djeda, našao je, očito, i prigodnu domovinu. Neke od dvijetisućitih, Ž.M. osuđen je zbog otmice, naravno u odsustvu. U rujnu 1991. oteo je Stojana Zeca, rođaka bogate smaknute obitelji Zec.

Mračne priče oko mrtvoga Andrije Maurovića nisu, međutim, izvan njegove slikarske i crtačke poetike. Sve se to dogodilo u prizorima iz njegove Apokalipse, na golemim platnima, koje su kolege s prezirom otpisivale kao kič, u njegovim genijalnim avanturama Staroga mačka i na antisemitskim ilustracijama za knjige, koje je objavljivao 1943. U nastranoj historiji prošloga stoljeća, političkoj i pornografskoj, kao da je bila upisana i njegova dvostruka sahrana, skupa a lažnim unukom i unukovim biografijom. Maurovićev portret poglavnika Ante Pavelića, izrađen 1943, kao ilustracija za knjigu "Razgovor ugodni naroda hrvatskog", autora Zvonimira Fržopa, izgleda kao tetovaža s ramena ili grudi kakvoga novovremenog hrvatskog poduzetnika i junaka crnih kronika.

Rođen 1901. u mjestu Muo, u Boki, kao sin Crnogorke i Slovenca, vojnoga apotekara, Maurović je djetinjstvo provodio u Lavovu i Dubrovniku. Rano počinje crtati i objavljivati novinske ilustracije. Ivan Meštrović preporučio ga je 1923. na Likovnoj akademiji u Zagrebu, odakle ga izbacuju nakon tri semestra. Od tada, pa do kraja života, živi od crtanja, kao dobar, brz i pouzdan zanatlija, prezren od akademskog svijeta, sve dok ga 1973. Vera Horvat Pintarić nije preporučila vječnosti. Istodobno, bio je jedan od najvećih junaka, ako ne i najveći, u sentimentalnom odgoju dugog niza jugoslavenskih i hrvatskih naraštaja, koji su odrastali uz njegove stripove. Svojim novinskim ilustracijama, propagandnim, namjenskim i reklamnim crtežima Maurović je obilježio jugoslavensku svakodnevicu u vrlo dugom razdoblju, od kraja dvadesetih pa, praktično, sve do ratova u devedesetima. Većinom se nije ni znalo da se radi o njegovim crtežima, pri dobrom i dugovječnom dizajnu se, obično, zaboravlja na autorstvo. Njegove naslovnice dječjih knjiga, naljepnice za boce žestokih pića ili ilustracije za turističke prospekte znakovi su vremena na kojima se, međutim, nepogrešivo prepoznaje majstorska ruka. Fascinantno je, recimo, vidjeti Maurovićev plakat kojim se njemački turisti pozivaju da posjete Jugoslaviju. Na plakatu je zgodna i nasmijana turistkinja u bikiniju, s golemim šeširom zabačenim iza vrata, razgovara s domaćim dječakom, kojemu je na glavi ona okrugla dalmatinska kapa. Dječak joj pokazuje košaru s plodovima, dok se ona veseli tom čudu i blagodetima male zemlje za veliki odmor. Besuchet Jugoslawien, piše na plakatu. I ne bi bilo nikakvog čuda da plakat nije iz 1950. Od rata jedva da je prošo pet ljeta.

Oko Maurovićeve veličine, naročito nakon što je profesorica Horvat Pintarić dala pravorijek, postoji slaganje posvuda u zemljama bivše Jugoslavije. Njegova prva odabrana djela objavile su Dečje novine iz Gornjeg Milanovca, na poklonjenje su mu, u vrijeme kada je živio kao potpuni čudak, odlazili zagrebački i beogradski mladi autori, o njemu su pisali i Veselko Tenžera, i Bogdan Tirnanić, i Stanko Lasić... Aleksandar Vojinović, koji se, kao novinar, još sedamdesetih bavio Maurovićem, i posjećivao ga na Pantovčaku – živio je u toj ulici, i selio se od broja pet prema vrhu Pantovčaka – prije nekoliko godina u zagrebačkom je Profilu objavio vrlo dobru biografsku knjigu "Prorok apokalipse". Zahvaljujući Frani Dulibiću, Darku Glavanu, Rudiju Aljinoviću, u Klovićevim dvorima je 2003. upriličena vrlo lijepa izložba Maurovićevih radova spašenih pred unucima i ustašama. Ali u Zagrebu se, na žalost, nikada nije našla institucija koja bi proizvela Maurovićevu monografiju, s bio-bibliografijom, indeksom objavljenih radova o umjetniku, te izborom najvažnijih tekstova o njemu, uz dodatak članaka koji bi ga aktualizirali.

Za takvo što pobrinuo se Leksikografski zavod Branko Kukić iz Čačka, objavivši Leksikon Maurović. Ustvari, nije to nikakav zavod, nego osobno gospodin Kukić, i nije leksikon, nego samo tematski trobroj časopisa Gradac u cjelini posvećen Andriji Mauroviću. No, ni tu nije kraj razočaranjima: Gradac se tradicionalno tiska pismom koje Hrvati mahom ne poznaju i ne čitaju, a u Republici Hrvatskoj je, uglavnom, zabranjeno, pošto zbog njega, uz asistenciju hrvatske policije, možete dobiti čekićem po ploči, možda i po glavi. Kako god bilo, dok hrvatska leksikografija, uz asistiranje dvoje lijevih ministara kulture, Antuna Vujića i Andree Zlatar, Antu Pavelića proglašava za hrvatskoga "političara, publicista i romanopisca", srpska književnost, u Čačku, objavljuje sintetičku knjigu o Andriji Mauroviću. Dok svi ili skoro svi hrvatski pisci i književnici (izuzetak Matvejevića jedva da je vidljiv...) šutke podržavaju kriminalizaciju ćirilice, neki srpski pisci ćirilicom slave hrvatskoga umjetnika. Ali i to je, na neki način, samo okvir, poetički i politički, biografije Andrije Maurovića. Sve to njegova biografija može da podnese i preobliči u skladu sa smislom i ritmom jednoga neobičnog života i povijesti koja se našla kao pratnja tom životu.

Živio je i radio na društvenom rubu, izvan okvira visoke akademske kulture, kao njezino kopile, neželjeni sin, koji će, jednom, biti sahranjen izvan groblja i bez svećenika. Bio je fascinantan, stripovima se upisao u mlade memorije, da nikada ne bude zaboravljen, kao prvorazredna kulturna činjenica. Instinktom ili snagom genija, crtao je, slikao, kadrirao i pripovijedao drukčije od ispisnika, obično je bio ispred vremena: "Petnaest ili deset godina nakon što su Sjöström, Pabst, Murnau i Lang otkrivali svjetlo i sjenu kao stvaralačko sredstvo u filmskoj režiji, Maurović uvodi ta ista sredstva u vizualnu režiju stripa: siluetiranje u polusjenama, sfumatirana sumračja, zatamnjene prostore s istanjenim odbljescima svijeta i svjetlosnu plastiku u suprotstavljenim crno-bijelim odnosima. I baš te slike ostaju u sjećanju, one se pamte u ukupnom dojmu, pa je vjerojatno zbog toga – nema tome davno – jedan istaknuti zagrebački filmski redatelj i spomenuo kako ga Maurovićevi vesterni podsjećaju na Bergmanove filmove." Tako je 1975. u beogradskom časopisu Kultura pisala Vera Horvat Pintarić, a preštampava Gradac, u broju posvećenom Andriji Mauroviću, koji je za Kukića uredio beogradski povjesničar, teoretičar i autor stripova Zdravko Zupan (trobroj 185, 186, 187 za 2012. godinu).

Osim što profesorica briljantno analizira kadrove Maurovićeva stripa, elegancija njezinih rečenica, jasnoća misli, pridaje umjetniku i njegovome životu ono što sam po sebi, kao neuredan čovjek i novinski obrtnik, prije nje nije mogao imati. Ne radi se tu, kao što malograđani i bezumnici misle, o akademskom diskursu koji nišćima i jadnicima procijeni talent i pripusti ih u svoj hram, nego o kunsthistoriji kao umjetnosti, o umjetničkoj kritici kao umjetnosti samoj. Vera Horvat Pintarić osvijetlila je Maurovića bljeskom vlastitoga umjetničkog dara, što je danas očitije nego prije četrdeset godina.

Izdanje Leksikografskog zavoda Branko Kukić iz Čačka nesumnjivo je jedan od najdragocjenijih priloga živoj hrvatskoj kulturi u 2013. Azbuka se ljubazno osvetila svim analfabetima našega jezika.

Miljenko Jergović
(sa web sajta "Jutarnji list)

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12