Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Razgovor sa Dušicom Žegarac

Paula BobanovicPaula BobanovicVeć s 15 godina osvojila je prvu Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu u svom prvom filmu 'Deveti krug'. Uloga Židovke Rut odredila joj je profesionalnu karijeru iako je do tad imala za sebe sasvim drugačije životne planove. Do danas se tri puta vraćala u Pulu po Zlatnu arenu, a igrala je u 70-ak filmova i desecima kazališnih predstava u kojima je maestralno odigrala najrazličitije karakterne likove, ali je uvijek uspješno izbjegavala intervjue i promociju u javnosti, osim ako to nije bilo usko vezano uz njezin posao.

Film 'Deveti krug' bio je presudan za vaš cjelokupni život. Kako ste se kao 15-godišnja djevojčica nosili sa statusom zvijezde?

Dušica Žegarac i Boris Dvornik u filmu Deveti krugDušica Žegarac i Boris Dvornik u filmu Deveti krug- Grad Pula i ovaj Festival u mojem životu imaju jako važno mjesto. Istina je da su taj film i ta nagrada odredili cijeli moj život. Zbog toga sam izabrala glumu, odnosno, gluma je zapravo izabrala mene. Jedna cijela generacija koja pamti taj film još uvijek je živa, i sjećaju se da je 'Deveti krug' bio u to vrijeme važan film. Prije svega zato jer je bio u svakom smislu jugoslavenski. Jadran film iz Zagreba je bio producent, redatelj je bio Slovenac Franc Štiglic, glavnu mušku ulogu je igrao Boris Dvornik, a ja sam dolazila iz Beograda. Osim toga, bio je važan zato jer je ispričao priču o Zagrebu i jednoj zagrebačkoj porodici za Drugog svjetskog rata, koja je u tim strašnim okolnostima, pod cijenu vlastitog života, imala hrabrosti spašavati ljude druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Bio je to stvarno odličan film, prava ratna, ljubavna melodrama koja bi i danas svakom gledatelju ostavila knedlu u grlu jer ima univerzalnu vrijednost i kao takva je bezvremenska.

Rekli ste da je gluma odabrala vas. Što ste zapravo željeli biti prije no što ste se odlučili za scensku umjetnost? Kako ste dobili ulogu?

- Bila je nedjelja. Vraćala sam se kući sa jedne probe dečjeg orkestra u kome sam svirala, kad mi je u Pionirskm parku prišao neki čovjek i pitao me bih li igrala u jednom filmu. Uplašila sam se i pomislila: "Kakve gluposti, kakav film?!" Rekla sam mu da ja ne znam ništa i da on to pita moje roditelje. I tako je idući dan taj čovjek došao razgovarati s mojim roditeljima. Bio je to Krešo Golik. Otac me je dopratio u Zagreb na audiciju, na kojoj je među ostalim djevojkama bila i Beba Lončar. Te djevojke su mi se činile kao labudice, a ja sama sebi kao ružno pače. Pitala sam se otkud ja ovdje, kako se ja mogu mjeriti s njima? Ali, kad smo se Boris i ja našli u studiju, u osvijetljenom krugu, za probno snimanje smo imali posljednju scenu iz filma, to je za mene postala jedina i isključiva stvarnost, i to je, iako tada toga nisam bila svjesna , bio trenutak i događaj koji će biti presudan i koji će usmjeriti čitav moj život. Odluka je pala i dobila sam ulogu. Više kao da se nije postavljalo pitanje što ću dalje raditi u životu. Do tada sam maštala da budem pijanistica, dirigentica, a pre toga i liječnica jer sam željela pomagati ljudima.

Što ste kupili od prvog honorara?

- Od tog prvog honorara za ulogu Rut kupila sam koncertni klavir. No onda je sve krenulo drugim smjerom i više se nisam imala vremena baviti glazbom. Ali muzika i umjetnost je bila i ostala moja prva ljubav.

Ipak, imali ste šansu stvoriti međunarodnu karijeru. Zašto se to nije dogodilo?

Dušica Žegarac i Bekim Fehmiu u filmu Tople godineDušica Žegarac i Bekim Fehmiu u filmu Tople godine-Nakon Devetog kruga mogla sam nastaviti život u Italiji, ali sam bila premlada i nisam imala podršku, razumijevanje i sve ono što bi mi bilo potrebno da tamo prebrodim prvo vrijeme. Nudili su mi da me školuju i da potpišem ugovor po kojem sam trebala snimiti dva filma godišnje tijekom studija. To bi bio pravi start u europski film. No kako sam mogla s 15 ili 16 godina o bilo čemu odlučivati? Nisam mogla krenuti sama u tu avanturu. Pričala sam o tome jednom sa Rankom Munitićem koji je pisao moju monografiju. Mogu samo zamišljati kud bi me to odvelo. Ali onda je on rekao nešto što je na izvjestan način tačno– da ne bih uspjela uraditi nešto što sam ovjde uradila – a to je da budem i ostanem svoja.

Nakon uspjeha i Arene, upisali ste Akademiju u Beogradu. Rekapitulirajući vašu biografiju, bilo je tu mnogo fantastičnih uloga. Zašto ipak nikad niste poradili na vlastitoj promociji?

Dušica Žegarac, Pula 1971Dušica Žegarac, Pula 1971-Čitavog života se pitam iste stvari i odgovaram ispočetka sama sebi na ista pitanja. S 20 godina, nakon 'Devetog kruga' radila sam i dalje odlične filmove, a svi su se iznenadili kad se mala bucmasta Rut jednog dana pretvorila u atraktivnu djevojku. Bio to period totalne zbunjenosti. Radila sam zapravo u kontinuitetu, a to prvo desetljeće na filmu završila sam opet Zlatnom arenom za ulogu u 'Opkladi' s Pavlom Vujisićem. No tih godina stalno sam preispitivala sebe. Jer kad imate 15 godina i kad vam se sruči na ramena sve ono što se meni sručilo, treba ostati na nogama. Čak sam se u jednom trenutku pitala hoću li i dalje glumiti jer sam ignorirala pravila koja sam trebala prihvatiti. Nije me bilo tamo gde me je trebalo biti, nisam izlazila u javnost, nisam davala intervjue, ili sam ih davala, ali vrlo rijetko. Mislila sam da moj rad dovoljno govori sam za sebe i ako nekome treba to što i kako radim, da će me ljudi iz struke pronaći. A zapravo se stekao pogrešan dojam, a to je da mi baš i nije stalo, i da me taj posao i ne zanima previše. Djelovala sam neambiciozno, a istina je bila sasvim drugačija.

Pa i za ulogu u filmu 'Opklada' nekima niste bili prvi izbor.

Dušica Žegarac u filmu OpkladaDušica Žegarac u filmu Opklada- Ta priča mi je jako draga jer odlično skicira situaciju. Žika Pavlović je pisao scenarij, a Zdravko Randić je bio pomoćnik redatelja i njegova je ideja bila da mi dodijeli tu ulogu. Međutim, Žika se tome silno usprotivio jer sam imala imidž urbane femme fatale. 'Zdravko, ako uzmete Dušicu jako ćete pogriješiti!' uvjeravao je Randića, no ovaj je inzistirao. Na kraju je Žika zaprijetio da će se odreći scenarija, no Randić je napravio po svom. Kad sam dobila Zlatnu arenu Žika je bio dovoljno veliki gospodin da prizna pogrešku pa je čak Randiću napisao pismo isprike.

Kako je izgledala vaša suradnja s genijem kakav je bio Pavle Vujisić?

-Ta glumačka i fizička ljudina i ja, mala i sitna kao perce ženica, funkcionirali smo odlično. Složila sam tijekom godina kockice i što-šta mi je postalo jasno. Naučila sam što je odglumljivanje, što glumatanje i šmiranje a što prava gluma, kao i što je ona finesa koju zovemo filmska gluma. Kad se za nekoga kaže da je veliki glumac to znači da kad uđe u kadar, kadar puca. A to je bio slučaj s Pavlom. To se ne može odglumiti. Kamera je nemilosrdna i poštena. Zato je Pavle glumčina. Takvi su još na ovim prostorima Bogdan Diklić, Aleksandar Berček, Fabijan Šovagović, bili su to i Slobodan Cica Perović, Zoran Radmilović, Stevo Žigon, Branko Pleša, i da ne nabrajam dalje, čitava plejada glumačkih bardova.

Ima i jedna anegdota o Pavlu, koju ste uvrstili u knjigu.

-Ispričao mi ju je Mirza Idrizović. Bilo je to vrijeme kad je već Pavle glumi rekao zbogom i povukao se u osamljenički život na splavi uz Dunav. Mirza je htio Pavla nagovoriti da prihvati jednu ulogu i nosio mu je scenarij. Idući dan sretnem Mirzu, trebalo je da razgovaramo o mom učešću u njegovom filmu, i on mi je prepričao kako je tekao razgovor. Ukratko, posle dugog Mirzinog elaboriranja argumenata zašto treba da prihvati ulogu u njegovom filmu i nagovaranja, Paja mu je na to odgovorio:

-„E moj Mirza, ništa ti ne razumiješ. Ja kad ustanem ujutru, izađem ti na ovaj splav koji se ljuljuška na vodi, sednem za ovaj drveni sto i prvo gledam neće li neki som da iskoči iz vode i poželi mi dobro jutro. Onda skuvam veliku džezvu kave, donesem slatko i čokančić rakije i pričestim se. Sedim tako, sedim, splav se ljuljuška, a reka teče i pravi pljus... pljus... E vidiš Idrizoviću, ceo Holivud sad da dođe da me moli da se mrdnem sa ovog splava ne bi mu vredelo. Nemaju oni, a nemaš ni ti te pare koje mogu da mi plate ovo..! Hajde, razveseli se, i da gucnemo još po jednu..." To je bio Paja.

Glumili ste od preljubnica, alkoholičarki i ubojica, do psihički poremećenih žena kao što je to slučaj s 'TT sindromom'? Gdje ste sve nalazili inspiraciju za tako široki spektar raznih karakternih uloga?

Dušica Žegarac u filmu TT SindromDušica Žegarac u filmu TT Sindrom- Imam svoju metodu, a u mojoj budućoj knjizi pričam i o tome. Riječ je o tzv. 'obrnutoj piramidi'. Tko ne zna što je obrnuta piramida neće razumijeti o čemu govorim. Kad pročitam scenarij, potražim u sebi točku na koju se oslanja vrh piramide i iz toga gradim ulogu. Treba samo pronaći tu točku. Mi u sebi nosimo sve i svašta. Vizualni sam tip i volim slikovito objašnjavati stvari. Zamislite da smo mi sami sebi kuća u kojoj živimo. Obično koristimo samo mali broj soba. A naša kuća je ogromna i ima bezbroj soba. Treba se usuditi i poći u istraživanje, naročito je važno sići u podrum i videti šta se u njemu krije. Posle se treba popeti na tavan, jer se na tavanu takođe svašta može naći. Ako ste se usudili sići u podrum i suočiti se sa Baš Čelikom i svojim Aždajama, onda ćete izaći na kraj i sa svojim tavanom. Kada to obavite više nemate strah od podruma i tavana, možete izaći na krov, sjesti pored dimnjaka i uživati u lepoti i prostranstvu zvjezdanog neba. U 'TT sindromu' u pitanju je bio podrum.

Hoćete reći da svi mi u sebi skrivamo potencijalnog alkoholičara, narkomana, psihopatu, ubojicu?

-Ne vjerujem ljudima kad kažu:'Joj, ja to nikad ne bih mogao ili nikad ne bih učinio'. Nije istina! Nemaš pojma tko si i što bi sve mogao! Tajna glume je u istraživanju sebe i ovladavanju sobom, a ne u bježanju od sebe i od života. Formula je čeprkanje po sebi i osvješćivanje stvari, sticanje uvida, skladištenje i umijeće manipulacije i upotrebe spoznatog.

Je li se iz toga rodila i želja za pisanjem?

-Pa pitaju me ljudi zašto pišem kad sam glumica? Ja obično odgovaram da vježbam pismenost. Važno je naučiti, i provjeriti, koliko smo zapravo sposobni precizno artikulisati ono što osećamo i mislimo. Gluma i film su moji mediji, no pitala sam se mogu li progovoriti i drugačijim jezikom. Jer dok pričamo, mi svašta izgovorimo, i naša priča može biti nekontrolisana i konfuzna, ali kada to treba staviti na papir, to je već nešto drugo. Suprotno uvriježenoj izreci da papir sve podnosi, tačno je da papir doista ne trpi gluposti. Počela sam s kratkom formom, zapravo haiku poezijom, a onda sam se odvažila i na nešto dulje forme. Nadam se da će mi knjiga „Kao na filmu" izaći krajem ove ili početkom iduće godine. Slično kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji izdavaštvo jedva preživljava i objavljuje se samo ono što sigurno donosi novac. Videćemo da li će ono što ja radim izazvati pozornost.

Slobodan Cica Perović i Dušica Žegarac u filmu Buđenje pacovaSlobodan Cica Perović i Dušica Žegarac u filmu Buđenje pacovaPa zašto onda pišete?

-Charles Bukowski je jednom na to pitanje odgovorio ovako:"Zato da mogu piti i spavati idući dan dokle hoću!" Ja pišem zato da preživim zimu, taj dugački, hladni tunel kojem nema kraja. Posljednjih godina živim luksuzno, ako luksuzom smatramo život oslobođen stresa, problema i obaveza. Djeca su odrasla, više ne žive sa mnom, roditelji su mi umrli i u mom životu je nastala jedna velika praznina. Ali ostalo mi je jako puno vremena za sebe. Tu i tamo nešto još uradim na filmu, ali to više nije kao nekad, pa sad konačno mogu raditi ono što volim - pisati.

Nikad prije niste ispričali jedan važan period svog života, a to je razvod od supruga Pedra. Neki misle da bi to bio odličan scenarij za film. Možete li barem otkriti nekoliko rečenica iz tog scenarija?

Frano Lasić i Dušica Žegarac u filmu Okupacija u 26 slikaFrano Lasić i Dušica Žegarac u filmu Okupacija u 26 slika- Moja Lisabonska priča će i dalje ostati moja i biće, ili neće biti ispričana nikad. Isuviše je lična, i uostalom ne pripada samo meni, deo je života i moje dece. Ta priča je oduvek intrigirala i zanimala ne samo filmski svet. Kad ste uspešni i poznati, kad ste javna ličnost, ljudi hoće o vama sve da znaju. Oduvek sam znala da to ne mogu da sprečim ili kontrolišem, ali sam mogla da ignorišem. Priča spada u jednu od onih koja se zove nesporazum. U pitanju je bio nesporazum, ali i nezrelost i kulturološke razlike. Pedro je studirao i živio u Beogradu deset godina. Bili smo zajedno nekoliko godina i planirali budućnost. Ali onda su počeli problemi. On je dolazio iz ugledne portugalske obitelji u kojoj se znalo gdje je ženi mjesto. Ovde, u Beogradu, ja sam radila i bila poznata i slavna, a on je bio moj suprug, a onda je postao i otac moje dvoje dece. U početku je sve to funkcioniralo, ali s vremenom se pokazalo da to nije tako jednostavno kako je izgledalo. Kada se postavilo pitanje gde ćemo živjeti ja sam bila spremna ostaviti sve jer sam mislila da mi je obitelj ipak na prvom mjestu, pa smo otputovali zajedno u Portugal. A onda je puklo jer se pokazalo da su razlike u modelima, kulturološkim i obiteljskim, kao i razlike u shvatanjima lične prirode mnogo ozbiljnije nego što smo toga bili svesni i on i ja.

Jeste li našli podršku u njegovim roditeljima?

-Znate, danas mislim da su i oni bili zatečeni i zbunjeni. Ja sam bila ta koja je trebala da se prilagodi i uklopi u porodicu i njihovo shvatanje braka. Bila sam neko koga ne poznaju, strankinja, i k tomu glumica. Ova stara portugalska obitelj bila je vrlo tradicionalna i konzervativna. Poslije dvije godine neizvjesne i turbulentne historije između Beograda i Lisabona bilo je jasno da se naš brak raspada i da više nećemo moći dalje zajedno. Ono što je u takvim slučajevima najteže, i što ustvari pretstavlja najveću dramu i tragediju, to su deca. Posle niza nekih nemilih situacija i događaja morala sam ući u borbu za decu. Posle dve i po godine uspjela sam ih vratiti u Jugoslaviju i dovesti svojoj kući. Pre nego što sam krenula u tu odsudnu bitku ljudi su mi govorili da dignem ruke, da život ide dalje. Ma kud dalje? Meni bez njih života nije bilo! I uspjela sam.

Kako ste to uspjeli? Kako je reagirao vaš bivši suprug? Je li se mogao s tim pomiriti?

-Tek onda je počeo rat. Rrazvod je trajao 6-7 godina. Puno puta sam se pitala jesam li postupila ispravno, imala sam razne strahove, preispitivala svoje postupke. Konačno sam morala i s tim prekinuti da ne bih poludjela. Danas su moja deca odrasli ljudi koji imaju svoje živote. Mislim da ćemo do kraja, na sve zreliji i razumniji način i oni i ja slagati kockice te priče koja je sve koštala jako mnogo. Naročito njih. Moja kćer trenutno živi u Madridu, a sin u Americi. Imali su moju podršku da odu, prvo kod oca, a zatim svako na svoju stranu kada je za to došlo vreme. Sve to nije bilo ni lako, ni jednostavno.

Mnogi vaši kolege znaju za tu priču i o vama govore s puno poštovanja. Dive se vašoj hrabrosti.

-Ne, nije to bila nikakva hrabrost. Nisam to učinila jer sam bila hrabra, nego zato jer sam se borila za svoj život. Znala sam samo da meni bez njih života nema.

Vratimo se knjizi. U njoj ćete opisati i mnoge nepoznate situacije iz svijeta filma, o kojima također niste nikad pričali u javnosti?

Ljubiša Samardžić i Dušica Žegarac u filmu PodneLjubiša Samardžić i Dušica Žegarac u filmu Podne-Čitavog života izbjegavala sam intervjue i govorila da patim od amnezije. A sad sam samoj sebi rekla – hajde, provjeri koliko patiš od amnezije, uzmi to klupko, odmotaj ga i ponovno premotaj. I tako sam krenula od Devetog kruga do danas, a kraj je ono što bi trebao biti početak, pod naslovom „Bakini kolači". Moju majku smo deca i ja zvali baka. I našla sam oko 150 izuzetnih fotografija, od kojih su mnoge radne, sa setova, s kolegama glumcima i redateljima. Prava mala arhiva. Kroz sve to sam protrčala bez ikakve namjere da budem filmski kritičar ili povjesničar. Samo sam pisala o nekim ljudima, situacijama i događajima, kako se klupko odmotavalo. Demistificirala sam mnoge stvari, zavirila iza ogledala, iza kamere, jer mislim da je to mnogo zanimljivije od oficijelne, medijske slike, koja je u suštini uvijek dotjerana i na neki način lažna. Nikome ne dižem spomenik, vjerojatno će tu biti stvari koje se nekim ljudima neće svidjeti, ali su to moja sjećanja i moj doživljaj nekih događaja i situacija. Nadam se da me ljudi koje pominjem neće krivo shvatiti. Željela sam samo da budem poštena. Ni sebe ne slikam samo lijepim bojama. Naprotiv.

Razgovor vodila Paula Bobanovic za Cafe 24
Pula 2013

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12