Mediantrop broj 13
Jasmina Gavrankapetanović-Redžić - Intervju sa Strajom Krsmanović
Jasmina Gavrankapetanović RedžićU junu mjesecu ove godine u Sarajevu je obilježena 100. godišnjica atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda. Ovaj 28. juni su se preklapali naravno Vidovdan i godišnjica atentata, ali i prvi dan mjeseca Ramazana odnosno prvi dan posta za muslimane širom svijeta. Pored ovog simboličnog preklapanja datuma, obilježavanje godišnjice atentata značilo je uključivanje domaćih institucija, u manjoj mjeri, i stranih, u znatno većoj, u organiziranje različitih kulturnih i/ili komemorativnih događaja. Moglo bi se dosta dugo raspravljati o karakteru raznih fondacija koje su uspostavljene za finansiranje obilježavanje 100. godišnjice atentata i kvalitete događaja koja su tom prigodom nastala. Osim što nam je ovaj datum vremenski relativno blizu, ovaj primjer je potrebno spomenuti i zbog toga što je obilježavanje 100. godišnjice atentata bila prilika ne samo da se sagledaju podijeljena tumačenja političkog naslijeđa Mlade Bosne, već i zbog načina na koje su pojedine institucije poput pozorišta, muzeja i arhiva u Sarajevu participirale u obilježavanju.
Poput priloga Euronews-a koji je prikazan par dana uoči 28. juna, koji počinje snimkom Muzeja Sarajeva čiji se depandans nalazi na mjestu samog atentata i nekadašnjih Principovih stopa, a završava snimkom nišana podignutih 1990-ih godina na mezarju na Alifakovcu, na obroncima Sarajeva, pitanja komemoracija u Bosni i Hercegovini danas ponajviše ukazuju da su one refleksije pitanja iz sadašnjosti.
Tu su pretežno radi o pitanjima identiteta, pitanja priznavanja statusa žrtve, njihovoj hijerazhizaciji, i po riječima Dubravke Stojanović ,,heorizacije prošlosti i ulozi samoviktimizacije kao faktora koji omogućava nacionalnu homogenizaciju''.
U tom turbulentnom kontekstu ne samo da umjetnička djela nastavljaju da nastaju već se suočavamo i sa pitanjima uloge i funkcioniranja institucija kulture i valorizacije već postojećih umjetničkih kolekcija i arhivskih fondova. Poslijeratno bosanskohercegovačko društvo suočava se i sa nepostojanjem sistemskog riješenja za finasiranje kulture ali i zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.
Sociologinja umjetnosti Nathalie Heinich (2012:10) u uvodu svoje knjige 'La Fabrique du Patrimoine: De la cathédrale à la petite cuillère' (Tvornica baštine: od katedrale do male kašike) navodi da je savremena umjetnost poput kulturno-historijske baštine (patrimoine) specifična zbog svog položaja predmeta-granice (objet-frontière) koji u različitim kontekstima i kroz niz operacija biva predložen, odbijen zatim prihvaćen u svojstvu umjetničkog djela (Heinich 1998).
Ovi mehanizmi ne funkcioniraju samo na osnovu estetske percepcije već su uvjetovani i nizom drugih faktora poput društvene valorizacije, naučne kategorizacije historijskih spomenika (kao što je u Francuskoj Inventar baštine republičkog Ministarstva kulture), muzeifikacije, itd. Nathalie Heinich također ističe da savremena inflacija odnosno kult baštine koji estetsku komponentu najčešće ostavlja po strani, posjeduje tri tipa vrijednosti. Prva vrijednost je komemorativne prirode tj. vrijednosti sjećanja, druga je historijska vrijednost dok je treća starosna vrijednost, ili ancienneté (Aloïs Riegl cit. prema Heinich 2012 :26). U nastojanjima da inflaciju komemoracija koja su obilježila 2014. godinu u Sarajevu bolje shvatimo, za 'Mediantrop' smo razgovarali sa Strajom Krsmanovićem, direktorom Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.
J.Gavrankapetanović-Redžić: Gospodine Krsmanoviću, prije dvije godine preuzeli ste funkciju privremenog direktora Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. UGBiH je tada imala nejasan status ali se nažalost i danas bori sa nizom problema koji proističu iz istog pitanja. Da li nam možete reči nešto više o tome?
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine
S.Krsmanović, privremeni direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine:
UGBiH, kao i još šest institucija koje nazivamo od značaja za Bosnu i Hercegovinu1, odnosno one institucije čiji je osnivač bila nekadašnja SRBiH, od Dejtona do danas nemaju rješen status, nemaju osnivača. U međuvremenu, od odlaska moje prethodnice, bivše direktorice UGBiH Melihe Husedžinović u penziju, UGBiH nije duži period imala ni rukovodstvo. Time se stanje u UGBiH dodatno zakomplikovalo i možemo reči da je bilo dramatično.
Kada sam došao ovdje, zatekao sam dugovanje od 12 plata uposlenicima. Vlada Federacije BiH odlučila je da preuzme rješavanje problema za pet od sedam institucija. Za dvije preostale institucije je predloženo sljedeće: Kinoteka BiH bi trebala da se spoji sa Arhivom BiH, iz kojeg je svojevremeno i nastala, dok bi Zemaljski muzej, kao najveća institucija sa najvećim brojem zaposlenih i najvećim dugovanjima, trebao da bude pod okriljem Vijeća ministara BiH odnosno državne vlade. Ovaj proces je dakle pokrenut ali nije i završen.
Vlada Federacije BiH je tada imenovala tri privremena direktora UGBiH, Historijski muzej i Muzej književnosti i uvrstila nas u budžet Federacije BiH za sufinansiranje ovih institucije. Sredstvima Vlade FBiH se pokriva oko polovica troškova koja su nam potrebna za minimalni rad.
Interijer Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine
Problem ovih sedam institucija je nastao različitim tumačenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iz Republike Srpske tvrde da je po Dejtonu kultura na nivou kantona i entiteta, dok se iz Federacije BiH tvrdi da su ovo institucije zatečene prije Dejtonskog sporazuma kao institucije Bosne i Hercegovine i da je država odgovorna za njihov rad dok se ne nađe neko drugo rješenje.
Nažalost ovaj pravni problem je pretvoren u politički problem. Niko nije htio da podnese apelaciju Ustavnom sud koji je jedini nadležan za tumačenje Dejtonskog mirovnog sprazuma. Presudu u ovom slučaju su vodile politike preko ovih institucija. I ove institucije su naprosto potonule u crnu rupu. Zatim su se 2010. godine održali opšti izbori i došlo je do problema konstituiranja vlasti, godinu dana nije formirano Vijeća ministara tako da nije bilo budžeta i nije bilo nikakvih plaćanja prema ovim institucijama. To je manjak od 12 plata koje sam spominjao maloprije.
Zemaljski muzej Sarajevo Credit: Radio Slobodna Evropa
U međuvremenu se stvari rješavaju paušalno. Nažalost situacije je nasloženija u Zemaljskom muzeju jer su tu dugovanja najveća. Vjerujem da sada dug prema 70 zaposlenih prevazilazi 30 plata a da ne spominjemo odražavanje četiri zgrade i sve ono što podrazumjeva jedan muzej. Muzej je trenutno zatvoren sa zaista lošom perspektivom
Mona Lisa Shutdown Credit & Montage: Azra Akšamija, 2013JGR: Kada govorimo o državnom odnosno javnom sufinansiranju UGBiH pokrivaju se samo osnovni troškovi?
SK: Ne, čak ni toliko. UGBiH je u budžetu FBiH predviđena sa 210 000 KM a naše godišnje minimalne potrebe za hladni pogon (plaće i održavanje, bez projekata) iznose otprilike 450 000 KM.2 U budžetu Kantona Sarajevo predviđeni smo sa još 42 000 KM međutim Kanton Sarajevo je u dosta delikatnoj situaciji i ni iz 2013. godine od avgusta nam nisu isplaćena nikakva sredstva.
JGR: Kao uposleniku Univerziteta u Sarajevu, koji je kantonalna ustanova, čini mi se da je odnos prema obrazovanju i kulturi veoma sličan kada je način finansiranja bilo kantonalne ili federalne vlade u pitanju. Najveća stavka u budžetu Kantonalne vlade posvećena je socijalnoj politici i nevladinim organizacijma. Interesantno je da se institucije kulture i nevladine organizacije koje se bave socijalnim politikama tretiraju jednako. Ono što je mene lično dodatno iznenadilo je odnos javnosti kada se o problemima samog postojanja institucija kulture počelo javno raspravljati. Kako vi nakon toliko godina rada u kulturi gledate na odnos javnosti naspram ove situacije?
SK: Problem je što je javnost senzibilizirana na permanentnu krizu. Mediji nažalost ne pomažu previše, mada moram istaći da su mediji uglavnom pokazivali pozitivan odnos prema UGBiH. Ljudi ogrezli u krizi, u stanju socijalnih potreba pitaju se: šta će nama kultura? To uvijek počinje tako i najlakše je odustati od kulture, obrazovanja, nauke i sporta. Međutim nijedno ozbiljno društvo ne može imati takav odnos. Razumijem obične građane koji su u stanju socijalnih potreba, ali ne razumijem vlast. Građani će biti u stanju još većih potreba ako ne bude regulisanog odnosa prema obrazovanju i kulturu. Jednostavno, sinhrono se moraju razvijati stvari i od javnosti ne treba očekivati puno. Javnost je upoznata sa činjenicama. Ovaj problem jedino mogu riješiti vlasti. Što kasnije pristupe rješavanju tog problema to će ga teže moći riješiti. Vjerujem da je danas Zemaljskom muzeju potrebna intervencija od minimalno 3 miliona KM (cca. 1,5 milion eura) da bi se tamo o bilo čemu moglo razgovarati. Kako se sada vodi priča o Zemaljskom muzeju, kako se stigmatizira direktor muzeja kao krivac za zatvaranje3, to je potpuni non-sens. Ako baš traže odgovore, oni koji sjede u Vijeću ministara su osobe koje su zatvorile Zemaljski muzej, a ne direktor i uposlenici. Te persone su dužne preko 30 plata uposlenima, plus održavanje četiri zgrade, plus preko 2 miliona aretfakata, plus sve one funkcije koje taj muzej ima sve ove godine jer muzej nije samo izlagačka ustanova. Ako se na tom planu problem ne počne rješavati bojim se da onda nismo ništa postigli.
Nažalost, koliko vidim, oko Zemaljskoj muzeja se opet ide krivim putem. Vjerovatno je tu i pitanje izborne godine a i taj 28. juni. Koliko mogu vidjeti političari su odlučili da pa svaku cijenu skinu daske i na silu otvore muzej, pa poslije šta bude. Moje simpatije su na strani uposlenika, i oni ne smiju dozvoliti da im se to desi. Oni moraju ostvariti svoja prava, ljudi tamo ne mogu da odu u penziju mada su stekli pravo na to.
Pored problema ovih sedam institucija, ima još i 13 institucija kulture čiji je osnivač Kanton Sarajevo i koje za razliku od nas imaju rješen status, ali za njihovo uredno funkcionisanje nema dovoljno novca.
Kultura je po strani. Ponavljam, javnost zna sve, cijeli svijet zna4, svi muzeji svijeta su se identifikovali i solidarisali sa nama, samo naši ministri ne znaju. A jedino oni moraju rješavati problem.
Culture Shutdown, Barrier-Tape (yellow singe) Logo design: Jegan Vincent de Paul, 2012
JGR: Maloprije ste spomenuli 28. juni. Ove godine u Sarajevu se obilježava 100-a godišnjica atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Jako puno različitih događaja i po sadržaju i po kvaliteti će u 2014. godini biti upriličeno. Takođe, u medijima vidimo dosta različitih ponekad i pogrešnih interpretacija o tome da se radi o obilježavanju početka Prvog svjetskog rata. Možete li nam reći kako Vi gledate na ovu komemoraciju? Koje je Vaše mišljenje po pitanju konkursa za finansiranje projekata Fondacije 'Sarajevo, Srce Evrope'? Kako gledate na činjenicu da se ovim pozivom tvrdi da je namjera fokus staviti na mir odnosno pedagogiju mira, odnosno na određeni način skrenuti pažnja sa samog atentata?
SK: Moram priznati da mi je pomalo čudna bila ideja da se obilježava početak Prvog svjetskog rata. Koliko sam upoznat, ova ideja je došla iz Francuske. Ja procjenjujem da ovim putem Francuska država pokušava potisnuti u drugi plan ulogu i status Francuske u Drugom svjetskom ratu. U Prvom svjetskom ratu Francuska je zaista bila na strani pobjednica, francuska vojska jeste stradala. Šta god da je, imamo to što imamo. Ja na tu stvar gledam na jedan specifičan način. Mislim da se ne kaže slučajno da je simbolično 20. vijek počeo i završio u Sarajevu. Ako je to bio vijek dva svjetska rata i vijek dva najveća totalitarizma koji su odnijeli preko milijardu života, možda je vrijeme da se to konstatuje, potrebno da se to kaže i da se imajući svijest o toj činjenici čitaju trenutni događaji. Potrebno je da kroz tu svijest čitamo događaje u Ukrajini, u Palestini, u Iraku, itd. Kada bi bilo te političke snage i mogućnosti da se na taj način ovo obilježavanje plasira prema svjetskoj javnosti, možda bi iz cijele priče moglo biti koristi.
Što se tiče samih događaja, moram reći da je UGBiH involvirana u obilježavanja tog datuma. Mi imamo našu stalnu postavku na kojoj su izložena bista Franca Jozefa, i medaljon sa originalnog spomenika Francu Ferdinandu i Sofiji. Oba djela su kreirana odnosno odlivena prije rata, bista prije početka Prvog svjetskog rata, medaljom u toku Prvog svjetskog rata. Oba djela su sačuvana u Sarajevu u našem depou. Mi procjenjujemo da je to jedna fantastična civilizacijska tekovina. Sarajevo jeste bio grad stradalnik u posljednjem vijeku ali je ovdje bilo dovoljno mudrosti da se vrijedne stvari, bez obzira kako ih historija ocjenjuje, sačuvaju. Takođe, 28. juna otvaramo izložbu 'Ljudsko dostojanstvo' koju smo pripremili u saradnji sa gradovima, Beč, Sarajevo i Brno. Izložba je trenutno u Beču, 28. juna se otvara u Sarajevu nakon čega odlazi u Brno. Kroz umjetnički i kreativan način, angažujući savremene umjetnike htjeli smo pokazati šta su ljudske patnje u ratovima, šta su stradanja, i šta je ljudsko dostojantsvo kao kontrapunkt onome što ratovi jesu. To je ta poruka mira o kojoj se mnogo priča, a za koju se bojim da je više verbalna nego suštinska. Dok mi ovdje govorimo, negdje po planeti tenkovi siju smrt i rješavaju geostrateške i druge probleme. Mi moramo prihvatiti činjenicu da je Sarajevo mjesto gdje je simbolično počeo i završio 20. vijek, shvatiti da je to bio vijek strašnih zločina i stradanja. Istina, bio je to i vijek nauke, napretka, i umjetnosti. Ako takve poruke uspijemo ovog 28. juna uputiti svijetu, možda i bude neke koristi od svega ovoga.
Intervju vodila i pripremila:
Jasmina Gavrankapetanović-Redžić
Sarajevo 13.VI.2014.
1 Sedam 'nestvrstanih': Umjetnička galerija Bosne i Herzegovine, Zemaljski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH, Kinoteka BiH, Historijski muzej BiH i Nacionalna i univerzitetska biblioteka.
2 210 000 KM = +/- 105 000 €
3 dr Adnan Busuladžić. U aprilu 2014. godine, Vlada Federacije BiH imenuje privremeni upravni odbor koji čine Haris Pašović, Jakob Finci i Srđa Hrisafović.
4 http://www.sarajevosrceeurope.org
