Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Jasmina Gavrankapetanović Redžić: „Parno Gras: mukline Evropljanura - Bijeli konj: zanemareni evropljani

Jasmina Gavrankapetanović ReđžićJasmina Gavrankapetanović ReđžićU maju 2013. godine, u saradnji Centra za savremenu umjetnost Sarajevo (SCCA) i gradske galerije Collegium Artisticum, organizirana je izložba 'Parno Gras/Bijeli konj' sarajevsko-berlinskog fotografa Nihada Nine Pušije. Tim povodom Nino je izložio 80-tak fotografija koje predstavljaju svojevrstan nastavak njegove izložbe pod nazivom 'Duldung' također organizirane u Sarajevu od strane SCCA ali 15 godina ranije, 1998. godine. Pored toga što je ljubazno odvojio vrijeme da predstavi svoj rad studentima ALU Sarajevo, sa Ninom smo razgovarali na temu Romskog paviljona na Venecijanskom bijenalu, životu Roma u vrijeme raspada Jugoslavije i dvadeset godina poslije, umjetnosti kao društvenoj kritici i životu između Berlina i Sarajeva.

 

ŸBerlin Germany 1996.Berlin Germany 1996.

Za početak jednostavno pitanje: možeš li nam objasniti izbor naslova izložbe i kada je on nastao?

Sarajevo Bosnia 2001Sarajevo Bosnia 2001Parno Gras znači "Bijeli konj" na Romskom jeziku. Bijela boja je uvijek bila simbol čistoće, nevinosti, uspjeha, pobjede, raja... Mogao sam dati naslov "Bijeli Mercedes", koji je takođe kliše, kao i bijeli konj u čitavoj priči. Svi mi mislimo da sve znamo o Romima pa se tako i ponašamo prema njima. Jedino oni koji sa njima rade i stvarno žive to znaju. Podnaslov je u stvari najvažniji: "Zanemareni Evropljani". Ova izložba se prije može nazvati kolekcijom radova/fotografija/dokumenata/kazivanja na temu Romi u Evropi na prijelazu dva vijeka, znači u posljednjih 20 godina.

Možeš li nam reći u kojoj mjeri je izložba Parno Gras, ne samo tematski već i po pojedinim dijelovima njenog sadržaja, povezana sa izložbom 'Duldung' iz 1998. godine?

Komlo Hungary 2009Komlo Hungary 2009“Duldung Deluxe“, projekat o ‘tolerisanim’ i deportovanim mladim i odraslim Romima, bio je podržan od strane Allianz fondacije za kulturu. Pod pojmom Duldung podrazumijeva se privremena “obustava deportacije“, što znači da se iz određenih razloga (na primjer zbog progona ili nečovječnih uslova u zemlji porijekla) na manji period, većinom tri mjeseca, odustaje od deportacije. No, za vrijeme trajanja Duldunga, osoba je podložna strogim pravilima. “Tolerisani“ smiju stanovati samo u smještajima koje je obezbijedila država, boraviti samo na određenom području, rijetko im je dozvoljeno raditi ili pohađati obuke (za osposobljavanje), ne mogu pohađati jezičke i integracijske kurseve, a djeci je u većini slučajeva onemogućen odlazak u školu. Naposljetku, država polazi od toga da će ti ljudi u skorije vrijeme biti deportovani.

No, realnost izgleda drugačije: izbjeglice već godinama žive u Njemačkoj u otežavajućim okolnostima “Duldunga“, uvijek u nadi da će im imigracijski uredi ponovo produžiti “Duldung“ ili dati boravišnu dozvolu.

Oni koji su došli u Njemačku prije 20 godina kao djeca, u međuvremenu su osnovali svoje familije i još uvijek imaju tzv. "probni status boravka". Toj priča nema kraja i zbog toga je ironično naslovljena "Duldung Deluxe".

Dugo se baviš temom marginalizacije, ne samo Romske populacije već i drugih društvenih i rodnih grupa. U kojoj mjeri problem obespravljenosti i diskriminacije, kroz koje konkretno Romi prolaze i u Njemačkoj u kojoj živiš, i u Bosni i Hercegovini u kojoj si rođen, utiče na potrebu da se u svojim fotografijama, među ostalim, vraćaš na ova pitanja?

Zagreb Croatia 2005Zagreb Croatia 2005Generalno gledajući sve marginalne skupine su u evropskom društvu bez identiteta jer se većina ne interesuje za njih, jer podliježu uvijek istim klišeima. Zadatak fotografa, umjetnika, dokumentariste je da zabilježi promjene da bi se znalo gdje, šta, ko i kako. Respekt. Nikada nisam snimao "marginu društva" bez respekta prema njihovoj situaciji, nikada to nije bio foto-safari. Ljudi su u pitanju i oni imaju svoja imena, priču, porijeklo... Fotograf ima tu slobodu ili mogućnost da uđe u nečiji privatni svijet ili da se posveti nekoj temi. Takođe, on može da izađe iz tog svijeta kada on to hoće. Ljudi čije postojanje dokumentujem to ne mogu. Ja možda mogu mojim romskim portretima potaknuti neke političare da drugačije razmišljaju. Politika i umjetnost su se oduvijek nadopunjavale.

Ÿ U Collegiumu Artisticumu su uz tvoje fotografije predstavljeni radovi umjetnika Rifeta Bajramovića. Možeš li nam reći malo više o vezi između vaših radova u sklopu izložbe Parno Gras?

Rifet Bajramovic 2006Rifet Bajramovic 2006

Rifeta sam upoznao 2006. godine za vrijeme priprema za prvi Roma art paviljon za Bijenale u Veneciji 2007. Na prvom workshop-u u Budimpešti su organizatori Roma art paviljona pokazali veliko interesovanje za njegove skulpture. U to vrijeme sam radio za Muzej Evropskih kultura u Berlinu i za njih sam istraživao čime se na području bivše Jugoslavije bave Romi i na koji način bi im se moglo pomoći, osim finansijski. Znao sam gdje živi njegova familija i gdje ih mogu naći. Tako sam dobio ideju da predložim Rifeta sa jednim novim, modernim reljefom u bakru za Bijenale. Trebao se predstaviti sa svojom autobiografskom pričom/reljefom iz izbjeglištva u Njemačkoj. Na kraju se ispostavilo da je sve to jako teško organizovati. Rifet nije imao pasoš. Kustosi paviljona su tražili moj triptih od familije Ahmetović iz Tuzle iz tog perioda. Inače, uz svaku Parno Gras izložbu do sada (Ljubljana, Lendava, Zagreb i Sarajevo) je izlagao jedan lokalni romski umjetnik zajedno sa mnom. Rifet Bajramović je još 1979. godine dobio zlatnu medalju za naivnu umjetnost u Italiji. Pokušao sam zatvoriti njegov italijanski krug sa Venecijom ali to nažalost nije uspjelo.

ŸRifet Bajramovic 2006Rifet Bajramovic 2006Spomenuo si Romski paviljon na Bijenalu u Veneciji. Sudjelovao si 2007. i 2011. godine u njegovoj prezentaciji. Drugi put si realizirao projekat 'Venice mahala opus' – rad u obliku foto-novele. Kako/zašto si odlučio da upotrijebiš baš taj pristup? Kako danas gledaš na značaj učešća Romskog paviljona kao pratećeg događaja velike smotre savremene umjetnosti kakvo je Venecijansko bijenale?

Prvi Roma art paviljon na Bijenalu u Veneciji (2007) je nastojao usmjeriti pažnju na problematiku Roma u Evropi. Paviljon je imao za cilj prezentiranje bogatstva i kreativnosti romskih umjetnika iz osam zemalja koji do tada nisu imali svoje "službene" predstavnike. Bili su zastupljeni i prezentirani svi umjetnički pravci i forme. Od tradicionalnog slikarstva do fotografije i videa. Cifra od 80000 posjetilaca jako puno govori. Drugi paviljon (2011) je po konceptu i ideji kustosa bio apsolutno moderan i savremen. Nakon poziva i konsultacija sam realizirao "Venice mahala opus" jer je to bio najbolji i najdirektniji odgovor na mnoga pitanja u vezi paviljona. "Da li uopšte romski umjetnici trebaju vlastiti paviljon jer oni nisu nacija? Kako može biti jedan internacionalni paviljon na bijenalu? Da li ih to ponovo marginalizira i stavlja u podređeni položaj?..." Ta leporelo foto-novela je u stvari moj pogled na prvi i nastajanje drugog paviljona. Fotografija je jako manipulativna i sugestivna. Kao foto-dokumentarista ja imam malo slobode ali, uz zdravi humor i ironiju, Bijenale u Veneciji se može doživjeti drugačije. U suštini su mi interesantniji i svježiji prateći paviljoni od onih tradicionalnih, konzervativnih i nacionalnih.

Kamenci Slovenia 2009Kamenci Slovenia 2009

ŸViše od 20 godina živiš u Berlinu, iz Sarajeva si otišao 'privremeno' na studij, u međuvremenu je počeo rat. Kakav je osjećaj djelovanja između različitih prostora i jezika? Može li se reći da jedan dio tvojih radova obilježava nostalgija?

Kada sam stigao u Berlin, upoznao sam jednog Libanca koji je imao prodavnicu voća i povrća preko puta zgrade u kojoj sam stanovao. Jednoga dana me upitao odakle dolazim, a ja sam rekao “iz Bosne, iz Sarajeva”. Na isto moje pitanje mi je odgovorio da on dolazi iz Bejruta i da je tu već preko deset godina. A kada me je pitao koliko dugo ja namjer­avam ostati u Berlinu, odgovorio sam da ne znam; vjerovatno dok se sve ne završi. Rekao mi je: “Onda i ti ostaješ narednih deset godina”. U međuvremenu sam preko dvadeset godina u Berlinu.

Fotografija je medij za ponovno sticanje identiteta i predstave o sebi. To se prvenstveno odnosi na likove / ličnosti koje snimam, kao i moje lično iskustvo i ulogu u procesima društvene tranzicije. Moj rad se temelji na komunikaciji mene kao subjekta i subjekata koje snimam, te pronalaženju strategija i postupaka koji kao dio cjeline čini čujnom i vidljivom. U središtu pažnje mojih fotografskih portreta je romska populacija u Njemačkoj i Evropi, kao i njihove lične priče. Ove fotografije pojedinaca, nastale posljednjih dvadesetak godina, postaju jedinstveni dokumenti - grupni portret (obespravljenih) Roma. Moj umjetnički cilj je traženje ljudskih mikrokosmosa tamo gdje živim i radim, godinama prateći i bilježeći promjene u životima ljudi u njihovom okruženju, bez predrasuda, ali ne i bez emocija. U Berlinu mi je duša, a u Sarajevu srce.

Rom Italy 2003Rom Italy 2003

Ÿ Trenutno radiš na projektu 'Native Art Dernek', možeš li reći nešto više o tome? Pored toga, koji su planovi u 2014. godini?

"Native Art" je u međuvremenu postao samostalna tradicionalna godišnja prezentacija fotosa nastalih u protekloj godini. Spektar između posla, reportaže, umjetnosti i privatnog fotodnevnika. Mnogi misle da naziv ima veze sa Indijancima i njihovom umjetnošću, ali "native" ima i druga značenja kao npr. domaće, izvorno, autohtono ili originalno. Zadnjih deset godina je uglavnom isti koncept samo su uvijek fotosi novi. Iza prezentacije/projekcije je uvijek dernek/žurka/tulum. Ovoga puta će biti projekcija fotografija iz Kanade, Mađarske, Hrvatske, Njemačke, Bosne i Hrcegovine... U 2014. godini učestvujem na nekoliko izložbi, od kojih bi izdvojio dvije grupne izložbe u sklopu kojih radim i kao kustos i kao mentor. Prva je ZOOM Sarajevo u Minhenu, sa sarajevskim umjetnicima, u sklopu festivala "Šta ima ? Literatur, Film, Kunst, Musik und Debatten aus Sarajevo und Ex-Jugoslawien", druga u Strasburgu o Romima u Evropi pod nazivom " Have a look into my life".

Criova Romania 2009Criova Romania 2009

CV

Nihad Nino Pušija (rođen 1965.) u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, je umjetnički fotograf. U fokusu njegovog rada je dokumentarna i portretna fotografija, a cilj mu je bilježenje romskog identiteta u Berlinu (gdje živi posljednjih dvadeset godina) kao i drugdje u Evropi. Od 1992. radi na raznim umjetničko fotografskim projektima i foto studijama. Primio je podršku Kulturamt Friedrichshain-Kreuzberg, NGBK (Novo društvo za vizuelne umjetnosti) Berlin, Kuća kulture svijeta (njem. Haus der Kulturen der Welt), Muzej evropskih kultura (engl. Museum of European Cultures) i Fondacija za kulturu Allianz (engl. Allianz Cultural Foundation). Glavne teme: politika priznanja, položaj manjina u savremenoj umjetničkoj i kustoskoj praksi, Jugoistočna Evropa, izbjeglice, rješavanja konflikta, integracija i Romi u Evropi. Pušija živi i radi u Berlinu.

Intervju realizirala Jasmina Gavrankapetanović-Redžić.

 

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12