Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Nikola Vukolić – Boris Dežulović: Diego Armando i sedam patuljaka

Nikola VukolićNikola VukolićVeć prvi susret sa knjigom Borisa Dežulovića podstiče u budućem čitaocu iskre radoznalosti. Sa korica nas gleda ozbiljno, odlučno muško lice visokog čela i prodornog pogleda u kojem se prepoznaju i odlučnost indijanskog ratnika i šarm (mladog) Antonija Banderasa.

Na zadnjoj stranici piše sve ono što je autor želio da saopći o sebi (Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu. Kolumnist Globusa od 1999. Za Jutarnji list piše od 2006.), prepuštajući nama da sami rekonstruiramo psihološki, stvaralački i akcioni portret čovjeka koji je čitavog života želio "biti samo sportski novinar". Obimna knjiga neobičnog naslova "Diego Armando i sedam patuljaka" otkriva da je ovaj robusni Splićanin uspio da ostvari svoj san člana redakcije za praćenje i komentarisanje sportskih događanja, ali i više od toga. Promućurnost, inteligencija, dubinsko pronicanje pojava, uočavanje naizgled nevažnih detalja i njihovo povezivanje u cjeline relevantnih značenja otkrivaju nesvakidašnji dar, respektabilan misaoni i akcioni potencijal, superiornost i satiričnu smjelost da se stvari iskažu do kraja, bez dlake na jeziku i straha koji bi zaustavio poletnu energiju istine njegovog pera, jer zna se ko je Maradona, ali i patuljci, pigmeji koji se motaju u njegovoj sjenci, svoju snagu nalaze u brojnosti (1:7), pakosti, čvrstoj uvezanosti i najzad gubitku ljudskog (individualnog) identiteta, izjednačujući se sa silom prilika, okolnosti, degradirajućim trendovima i vjetrovima koji mute vidike i "ukleti brod" naše "povijesne zbilje" ("Kud plovi ovaj brod?") vode u prostore haosa i dehumanizacije.

Zinedin ZidanZinedin Zidan"Maradona" među svojim koricama objedinjuje tri posebne knjige: "Tri put me zajebao Zinedine Zidane", "Smisao života u četiri meč lopte" i "Jedan gol u životu Josipa Katalinskog". Iako različitog sadržaja, tekstovi ovi pokazuju identičnost rukopisa i pogleda na svijet, strasnu privrženost poslu, sportu, koji za Dežulovića nije, kao što je rečeno za fudbal, samo "najvažnija sporedna stvar na svijetu", nego "pitanje života i smrti". Sport je za njega sam život, a autor se otkriva kao komentator, istoričar, sociolog, psiholog i filozof koji savremeno doba, njegove turbulentne mijene, posvemašnju krizu (moralnu, socijalnu, političku, ekonomsku...) posmatra iz perspektive sporta koji je njegovo ogledalo. U tom ogledalu, kao u Alisinom čarobnom zrcalu, otkriva se nakazno lice deformisano sve izrazitijim simptomima socijalne patologije koja je poprimila, osobito poslije ratova, planetarne dimenzije.

U svijetu koji je izgubio oslonac, kojim divljaju terorizam i nekontrolirane energije ratnih pustošenja, u kojem, mjesto solidarnosti i koegzistencije naroda, čak i u uskim granicama državica kakve su one nastale raspadom "zajedničke nam kuće", buja mržnja, u svijetu u kojem haraju boleštine, glad, prirodne katastrofe, ni sport nije ono što je bio ili što bi trebao biti u svijesti posljednjih idealista, zadnjih Robinzona na sve usamljenijim ostrvima ljudske nade.

Sport je postao poprište kriminala, korupcije, mita, falsifikovanja, lažiranja, pranja novca, malverzacija svake vrste, opšteg moralnog srozavanja u kojem rijetke iznimke samo potvrđuju pravilo.

Rođen u Splitu, u rodilištu do kojeg je dopiralo složno bodrenje Hajdukovih navijača, budući novinar je, kako sam u šali kaže, u svojoj genskoj šifri ponio Hajdukov znak i ljubav prema fudbalu, fudbalu koji je igra nastala iz želje za pozitivnim odmjeravanjem, koja razvija psihičke i fizičke sposobnosti, Diego Armando i sedam patuljaka, Jutarnji list, 2014.Diego Armando i sedam patuljaka, Jutarnji list, 2014.čovjeku daje radost, jača volju, odlučnost, podstiče kreativnost i ljudsku cjelovitost.

Međutim, od svih zanosa, pa čak ni od Hajduka, od cjelokupnog okruženja ništa nije ostalo. Ponekom su ostala sjećanja, ali u piščevoj domovini ljudi imaju preča posla nego da se sjećaju.

Sa gorčinom i gnjevom Dežulović piše o fudbalskim utakmicama u njegovoj domovini (ali i okruženju) u kojima nikome nije stalo do takmičenja. Opisuje horde zla pobjesnjelih, suludih, manijakalnih, šizoidnih "navijača", u kojima ključaju diluvijalni nagoni, koji ruše, pale, mlate, devastiraju sve pred sobom, a stadioni, dekorisani fašističkim simbolima i parolama, ne samo da aktiviraju sjećanje na sramotnu i bolnu prošlost, nego ukazuju, kako reče Dežulović, da je "sport nastavak rata drugim sredstvima".

Kao pojava koja se na različite načine dotiče života pojedinca i zajednice, sport se u "Diegu Armandu" otkriva kao rečenica sa bezbroj subjekata. Zbog toga se u djelu, na užem ili širem prostoru, pojavljuje impozantan broj protagonista: predsjednika vlada, ministara, visokopozicioniranih zvaničnika, tajkuna, lokalnih i bjelosvjetskih siledžija, sportskih zvijezda i trapavih igrača na preoranim "stadionima Mrduše Donje".

Pa iako je stanje u sportu kritično, autor bezgranično vjeruje u njegovu ljepotu i snagu. Pojedini sportski događaji su prava svetkovina za oči i dušu. Sugestivno, u naponu nesvakidašnjeg uzbuđenja, dok se nad cijelom domovinom rasprostro muk da se ni muva nije mogla čuti, on prati putanju lopte Mohamed AliMohamed Aliposljednjeg gola Josipa Katalinskog. Bilježi sa ushitom ona četiri minuta u nedelju 29. lipnja 1986. kada je Diego Armando Maradona "postigao dva najslavnija gola u historiji svjetskog nogometa".

Odbijanje Mohameda Alija da ide u Vijetnamski rat po cijenu njegove detronizacije sa pozicije svjetskog prvaka za autora je moralni čin najvišeg reda, a epohalni meč u Kinšasi imao je za čovječanstvo gotovo istovjetan značaj kako i prvi čovjekov korak po površini Mjeseca. Sport je, dakle, u stanju da makar za tren, makar malo izmijeni sudbinu svijeta – pojedinca i naroda.

Sport je, kao i umjetnost, "nešto najljepše što čovjek sebi daruje", a njegovo bitno obilježje je bezgranični humanizam, onaj moćni impuls koji čovjeka uzdiže iznad ljudskih i božanskih zakona i ograničenja, prisila i moranja, čini čudo, vraća izgubljeno povjerenje i pokazuje da za čovječanstvo još uvijek ima (neke) nade.

Dežulović je zaljubljenik sporta najširih interesa. Kao da ga najviše zanimaju sportovi sa loptom zbog neoborive činjenice da je "lopta okrugla", pa se nikad ne može predvidjeti dovršetak njenog leta u zraku, nad vodom i po zemlji. Fudbal, tenis, košarka, vaterpolo, ali i atletika i boks snažno pokreću autorovo kreativno biće, koje nije samo posmatrač, nego čini se, i sam sudionik opisanih događaja ili za kojega je događaj – intenzivan subjektivni doživljaj.

Armando Diego MaradonaArmando Diego MaradonaPosebno mjesto u "Diegu Armandu" zauzimaju svojevrsni portreti sportista, najčešće u zenitnim tačkama njihove ljudske ostvarenosti.

Neki put, a to je najrjeđe, taj portret je sažet samo u jednu rečenicu (npr. "hijenski osmijeh Ćire Blaževića", koji u svojoj germanskoj zasljepljenosti traži da se Nijemci "osvete Rusima za Staljingrad"), a češće u anegdotskoj sceni ili tipičnoj situaciji. Stranice i stranice Dežulović posvećuje svjetskim veličinama: Mohamedu Aliju, Džonu Frejzeru, Zinedinu Zidanu, Maradoni i još ponekim, prikazujući da su i zvijezde – samo ljudi i da je to njihov najviši moralni kvalitet.

Piše o domaćim imenima Janici i Ivici Kostelić, Josipu Katalinskom, Goranu Ivaniševiću, Mate ParlovMate ParlovNovaku Đokoviću itd. Među svima, on osjeća najveće poštovanje prema pokojnom Mati Parlovu, koji je ostao na nogama do kraja svog životnog meča, jer istinski šampioni "padaju samo u ringu".

Knjiga "Diego Armando i sedam patuljaka" otkriva autora izuzetnog znanja i strasne angažiranosti, čovjeka široke kulture, inteligencije i smjelosti da kaže i ono pred čim bi mnogi, u strahu, izgubili moć govora.

Tekst je pun ironijskog, sarkastičnog, satiričnog naboja, ali i duhovitih zapažanja i, kako reče jedan kritičar, "ubojitih metaka iz aforističkog oružja".

Osim toga, autor je i sjajan pripovjedač koji, u zavisnosti od predmeta i opisane situacije, mijenja oblikotvorni postupak pričanja i jezički materijal njegovog oblikovanja – od "pučkog", prizemnog dobacivanja dokonih mulaca na rivi do sasvim bitnih lirskih interpretacija, kakvu susrećemo u tekstu o Parlovu, gdje se život velikog šampiona obasjava stihovima pjesme "Čovek peva posle rata" Dušana Vasiljeva.

O knjizi bi se moglo još mnogo govoriti. Ja ću ovdje završiti. Žurim da se ponovo susretnem sa Maradonom i patuljcima u svijetu koji tek što nije izgubio svoju posljednju bajku.

 

Izvor: www.jergovic.com