Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Rajko Grlić: „Festival selektor“

Rajko GrlićRajko Grlić"Festival selektor":

Osoba koja bira filmove,

idejno usmjerava i kreativno

oblikuje festival.

 

 

Cannes, 1981.

U hodniku Grand Pallea netko me potapše po ramenu i, ne čekajući da se okrenem, počne govoriti o "Samo jednom se ljubi" miješajuci u istoj recenici; česki, ruski i španjolski. "Honorio Rancano, selektor filmskog festival u Valenciji", predstavi se na kraju neobrijani muskarc zvačući dugu, slinom ovlazenu cigaru.

 Valencia, 1981.

1936. Valencia je prestoljnica republikanske Španjolske. 1939. tu i završava život Republike. U Veljači 1981., u pokusaju puča, vojska izvodi tenkove na ulice Valencije. Svega nekoliko mjeseci kasnije Valencia postaje prvi grad koga Socijalisti osvojaju na izborima. Pocetkom Rujna tu organiziraju i svoju prvu "kulturnu manifestaciju"; filmski festival, t.z. Mostru.

U narednih desetak godina redovito sam dolazio u Valenciu, ponekad i više no jednom godisnje. Bio je to veseli, otvoren grad nasmijanih ljudi. Tu sam upoznao bezbroj zanimljivih ličnosti španjolske kuture i mnoge od onih koji ce kasnije voditi politiku te zemlje. Svi su bili prepuni fantastičnih priča o vremenu Franckove vladavine ali niti jedna od tih priča nije bila ni približno uzbudljiva kao Honorieva.

A on svoju pricu nikada nije ispricao u komadu. Ni meni, niti, kako se kasnije pokazalo, drugima. Samo bi ponekad, kao uzgred, spomenuo neki detalj, prepričao neku sliku i odmah bježao na drugu temu. Evo nekoliko komadića tog puzzla.

Barcelona, Paris, Ciudad de México, Athena, 1938 – 1947.

Honorio Rancano i Rajko GrlićHonorio Rancano i Rajko GrlićHonoriov otac je anarhist, ministar u zadnjoj republikanskoj vladi. Padom Republike obitelj 1939. odlazi u izbjeglištvo. Honorio tada ima nepunih godinu dana. Prvo su u Francuskoj a zatim, tokom drugog svjetskog rata, u Mexicu. Nakon rata ih protjeruju u Grčku a od tamo, nakon pada komunističke vlade, 1947. deportiraju u Rusiju.

Valencia, 2011.

Kod Honoriove udovice i kćerke provjeravam vjerodostojno ove sage. No kako su i one čule samo istrgnute ulomke nisu sigurne šta je tu faktografija a šta je vrijeme pretočilo u fikciju.

Kažu da je najveći problem bila velika očeva biblioteka. Spakirao ju je, odnio u izbjeglištvo i nije se od nje odvajao. Tako je biblioteka, t.j. mogućnost da se ona negdje preseli ili ne, često odlučivala o narednoj životnoj destinaciji.

Rusia, 1947. – 1954.

U Rusiji su ih smjestili daleko na istok. Kao uzorni pionir Honorio postaje član delegacije Španjolske Republike u azilu. Tako jednom godišnje, 29.11., na dan Republike, avionom dolazi i u Beograd. S aerdroma ih vode na Avalu, na grob Neznanog junaka. Tu položu vijenac, snimaju ih i onda, bez zadržavanja, avionom vraćaju u Rusiju. Od citave Jugoslavije pamti samo aerodrom i grobnicu na obližnjem brdu.

Prag, 1954. – 1957.

S dvadeset i šest godina dolazi u u Prag i upisuje književnost na Karlovom Univerzitetu. Godinu dana kasnije prelazi na FAMU, Filmski fakultet Akademije Muzinih Umjetnosti, i tu počinje studirati režiju.

Istovremeno, na drugom kraju svijeta, na Kubi, u brdima Siera Maestra, Fidel Castro okuplja vojsku za borbu protiv Baptiste. Honorio prekida studije, odlazi na Kubu i pridružuje se Castrovim borcima.

Siera Maestra, Havana, 1957. – 1965.

Na Kubi ostaje gotovo punih deset godina. Prvo kao borac a zatim kao visoki funkcioner u Havani. Zeni se i radi u Ministarstvu kulture gdje vodi odio za film.

Valencia, 1985.

Honorio Rancano i Rajko Grlić ValensiaHonorio Rancano i Rajko Grlić ValensiaSjedimo u restoranu kod Vasca i Honirio kroz smijeh i dim cigare prepričava prvi scenario koji je službeno dobio na čitanje. Poslali su ga Rusi. Model im je bio Eizenshteinov nikada dovrsen "Viva Mexico". Scenario je bio prepun konja i kaktusa. A konja, kao ni kaktusa, na Kubi jednostavno nije bilo.

"I sta si im dogovorio?"

"Nista. Pravili smo papirnate kaktuse i dovukli konje!".

Havana, 1966.

Che Guevara se razilazi s Castrom i odlazi podići revoluciju u Boliviju. S njim na put kreće desetero prijatelja. Medju njima su i Honorio i njegova supruga. Na aerodromu u Havani čekaju avion za Moskvu. Od tamo će, preko Praga, Beča i Ria, doci do Bolivije.

Na aerodromu Honorio priznaje supruzi da nema ni snage ni volje za novim revolucijama. Zaželio se zemlje u kojoj je rodjen a koju uopće ne poznaje. Odlučio je, ide u Spanjolsku. Prebacit ce se preko granice, živjet ilegalno. Moli ju da podje s njim. Ona ga razumije, ali drzi do date riječi i odlazi s Cheom u Boliviju.

Valencia, 1987.

Honiorio mi priča tu priču dok u knjižari listamo knjigu o Kubi. Zastaje na stranici s fotografijom mrtvog Che Guevare okruženog tijelima suboraca. Uhvaćeni su i ubijeni, u akciji koju je vodila CIA, jedanaest mjeseci nakon dolaska u Boliviju. Dugo gleda fotografiju a onda prstom dotakne jedno tijelo.

"To je ona. Prvi puta nakon aerodroma vidio sam je upravo na ovoj fotografiji".

Paris, Barcelona, 1966 – 1980

Na putu za Spanjolsku ostaje u Parizu punih sedam godina. Studira, pise, radi u filmskim ekipama. 1973. ilegalno prelazi granicu i u brdima iznad Barcelone osniva gerilsku filmsku distribuciju. Na 16 mm projektorima seljacima prikazuju "revolucionarne dokumentarce".

Valencia, 1981.

Socijalisti ga zovu da zajedno s Josephom Ponsom i Vicent Garcesom vodi filmski festival u Valenciji. Pepe, mladi gimnazijski profesor, kasnije vodja Socijalista u Europskom parlamentu, postaje direktor a Honorio selector.

Tako Miki i ja i dolazimo po prvi puta u Valenciu. Da predstavimo "Samo jednom se ljubi". Na kraju festivala, na sceni danas već davno zatvorenog Cine Goya, Honorio stoji pored nas dok Ricardo Muñoz Suay, pisac i producent Bunuelove "Virdiane", predaje Mikiju nagradu za najboljeg glumca a meni Grand Prix festivala. Munoz me predstavlja kao Sefarda. Honorio se, ne vadeći iz usta cigaru, glasno smije. Primam nagradu i kazem da mi je žao sto su moje odavde otjerali prije pet stotina godina. Da nisu, ovo bi sada bila Španjolska nagrada. Honorio zadovoljan namiguje.

Valencia, 1982

Honorio RancanoHonorio RancanoOdlučio je ostati u Valenciji. Ženi se, dobija kćerku, piše. Deset godina je selektor i producent Mostre.

U Španjolsku se vraća i njegov otac. Ima samo jednu želju; da putuje s ocem. Nalaze dućan o kome je otac toliko puta pričao i u njemu pronalaze kapu koju je sanjao svih ovih godina. Nekoliko mjeseci kasnije otac umire.

Zagreb, 1983.

Honorio dolazi u Beograd i Zagreb. Bira filmove za retrospektivu jugoslavenskog film. Vozim ga na festival u Pulu, pokazujem mu Istru.

Valencia. 1983.

Na jesen se u Valenciji održava retrospektiva. Josep Pons i Honorio Rancano izdaju knjigu; "El Cine Yugoslavo: Historia-Filmografía-Crítica". Jugoslavensku reprezentaciju predvode Nedeljko Dragić i Zika Pavlović a u momcadi su Tanja Bošković, Srdjan Karanović, Emir Kusturica, Zoran Simjanović, Lordan Zafranovic i ja.

Valencia, 1985.

Stojim s Honoriom u velikom izlogu cine Goya i gledam kako, u dva sata iza ponoci, preko hiljadu ljudi ceka da udje na projekciju :"U Raljama zivota".

Valencia, 1987.

Iz Madrida dolazim u Valenciju samo na jedno veče. Honorio vodi novotvoreni mini art multiplex s tri sale, knjižarom i barom. "Za sreću je potrebno troje", koje je te godine osvojilo Mostru, i koji upravo kreće u španjolsku distribuciji, ima cast biti jedan od prvih filmova prikazanih u tom kinu.

San Sebastian, 1989.

"That Summer of White Roses" ima premijeru u konkurenciji San Sebastiana. Dolazi Honorio. Idemo na večeru. Po običaju, prije večere, svraćamo u tapas bar. Pijemo crno vino i grickamo. Kao i uvijek on malo jede i puno pije.

Odjednom počne pucnjava.

Gosti se odmaknu od izloga ali ne prekidaju razgovor. Pucnjava postaje sve glasnija.

U bar utetura mladić obliven krvlju. Nekolko gostiju ga zurno odvedi u kuhinju. Vani je sve bučnije; trci se, puca, viče. Ulaze uniformirani policajaci. Pogledom pregledavaju bar. Gosti se ponašaju kao da se ništa posebno ne dogadja. Policajci odlaze.

Izlazimo desetak minuta nakon sto je odjeknuo zadnji hitac. Nakon nekoliko koraka iznad glave nam odjeknu meci. Istovremeno padamo na pod. Honorio mi pokazuje da krenem za njim. Pužemo prema prvom zaklonu. Napokon vidim starog borca u akciji. Zabrinut je ali vidljivo uživa.

Trebalo nam je preko pola sata da prođemo nekoliko uličica i izvučemo se iz starog grada.

Na drugoj strani široke avenije, pred kazalištem u kome se održavaju festivalske projekcije, stoje ljudi i mirno gledaju policajce, oklopna vozila, nagađaju odakle dolazi pucnjava. Jedan od njih na tranzistoru slusa prijenos nogometne utakmice i istovremeno prati ulične borbe.

Honorio kaže da se to ovdje događa gotovo svake godine za vrijeme festivala. ETA koristi prisustvo brojnih novinara i uličnim bitkama pokušava privući njihovu pažnju.

Pred kazalištem su gigantski zvučnici. Mozartov "Don Giovinni" grmi svom snagom. Festival je, znajući sta ih čeka, bio spreman za zvučni okršaj. I zaista, tu na velikom trgu, u neposrednoj blizini starog grada, zhvaljujuci Mozartu, pucnjava se gotovo i ne čuje.

Valencia 1989.

Mostra slavi deseto izdanje. Odlazim s Tokyskog festival, tada vjerojatno najskupljeg festvala A kategorije na svijetu, tri dana prije kraja kako bi stigao na proslavu u Valenciju.

Pepe me vodi na koridu. U gradonacelnikovu ložu. U onu iz koje se daje znak za rezanje ili ne rezenja bikovog repa.

Tokom prve borbe u lozu ulazi djevojka i space mi da Honorio porucuje da odmah dodjem do festivala. Zvala je moja supruga iz Zagreba. Hitno je. Znam da Ana ne zove kada sam na putu. Mora da se nesto dogodilo Olgi. Uspanicio sam se.

Pred festivalskom zgradom čeka nekoliko ljudi iz organizacije. Prate me do Honorieve sobe. Vidim da nešto nije u redu ali od nervoze ne primjećujem njihove osmijehe.

Ulazim u sobu, oni zatvaraju varata a ja zovem Anu. Zvali su je iz Tokya i rekli da je "That Summer of White Roses" osvojio Grand Prix .

U tome se trunutku se otvaraju vrata i na njima pobjedonosno, s cigarom u zubima i bocom sampanjca u ruci, stoji Honorio. Iza njega gotovo svi koji rade na festivalu. I oni podizu boce, otvaraju ih, nazdravljaju.

Kada smo culi punu vijest o Tokyskim nagradama optužujem Honoria da sam zbog njega i njegove proslave propustio životni "Kodak moment". Film je osvojio Grand Prix a ja nagradu za režiju. Predsjednik zirija bio je Yves Montand a nagradu za najboljeg glumca dobio je Marlon Brando koji je i bio na dodjeli. Propustio sam fotografiju s dvojicom velemajstora.

Zagreb, 1991.

Honorio zabrinuto zove iz Valencije. Vasco, vlasnik malog baskijskog restorana u kome smo proslavili mnoge nagrade, pojeli puno malih jegulja i popili podosta vina, nudi stan. Nije velik ali je u centru grada. Vascu momentalno ne treba i u njemu možemo ostati dok se ne snađemo. Našao mi je i posao. Predavati cu film. A i drzavljanstvo će se lako srediti. Kralj je objavio da svim potomcima onih koji su prije pet stotina godina protjerani iz Španije daje drzavljanstvo. Zahvaljujem mu. Pokusavam ga smiriti.

"Nije jos tako strašno."

"Znam, ali ce biti!", viče Honorio.

Mostar, 1995.

Honorio vodi ekipu španjolske TV koja snima film o Mostaru. Zove me iz Splita. To je zadnji puta da se čujemo.

Valencia – Zagreb, 1998.

Ležim u bolnici. Honoriova kćerka javlja da je umro tata. Moli me da dodjem i da mu na sprovodu držim govor. Ne mogu ni iz kreveta a kamoli na put. Pišem nekoliko recenica. Molim Pepea da ih pročita.

"Honorio Rancano je umro radeći na scenariju "Moj otac", pise madridski "El Pais" oprastajući se od Honoria.

Valencia, 2011.

Vraćam se u Valenciju nakon vise od 20 godina. S Pepeom sjedim kod Vasca. Pricamo o Honoriu, slažemo puzzle. Vasco se smije i govori:

"Stan je jos uvijek prazan. Jos uvijek se mozes preseliti i živjeti ovdje s nama kao covjek a ne da se vučes po toj Americi".

Na festivalsku projekciju "Neka ostane medju nama" Honoriova udovica i kcerka donose knjigu poezije koju su mu posthumno stampali prijatelji. Pitam ih za biblioteku Honorievog oca. Da li ju je vratio u Španjolsku? Ne znaju.

Noć prije povratka u Ameriku provodim kod Yvone i Pepea. Zive u brdima iznad Valencije okruženi plantažama narandza i limuna. Sve je u cvatu. Fantasticno mirise.

Pepe mi daje reprint izdanje njegove i Honoriove knjige o jugoslavenskom filmu. Večeramo s Idom i Yvoninim bratom i slušamo Morentea. Pričaju o nestanku Spanjolske koju sam upoznao prije trideset godina. Valenciu sada drže ekstremni desničari.

Athens, 2011

Yvone javlja da su gradske vlasti odlučile zatvoriti Mostru. Studenti organiziraju protesni miting. Mole da nesto napišem. Ispisujem nekoliko gorkih rečenica, spominjem Honoria. Pepe to čita na mitingu.

Valencija, 2012.

Na webu nalazim vijest:

"Ulice Valencije jučer su se crvenile od krvi lokalnih studenata i srama onih koji su se na najbrutalniji mogući način za to pobrinuli. Mirne demonstracije španjolskih studenata protiv rezova u obrazovanju jučer su u Valenciji ušle u svoj četvrti dan, ali ovog se kobnog ponedjeljka nije sve mirno završilo. Šef lokalne policije Antonio Moreno za to se pobrinuo poslavši hordu naoružanih specijalaca koje je doslovno poslao u lov na studente. Sve je podsjećalo na Pamplonu, samo su bikovi bili plavi. Fotografije i snimke s mjesta događaja pokazuju mlade ljude krvavih lica i razbijenih glava i policiju koja mlati sve pred sobom. Slične scene gomile ljudi koja panično trči ulicama dosad su u Španjolskoj bile rezervirane za Pamplonu, samo što su mladiće i djevojke ovog puta umjesto razjarenih bikova jurili još razjareniji specijalci u punoj ratnoj spremi…."

Rajko Grlić, Athens, OH,USA

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12