Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

RANKOVE ZAGREBAČKE ŠEZDESETE

OD PARTIZANSKOG TEATRA DO DANAŠNJEG HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA

RAZGOVOR S EMILOM KUTIJAROM, PRVAKOM DRAME HNK

Ranko MuniticRanko MuniticNaš suradnik Ranko Munitić, učenik VIII razreda Klasične gimnazije u Zagrebu, pohodio je druga Emila Kutijara i zamolio ga da iznese svoja sjećanja na kazališni život u NOB-u i svoje poglede na suvremenu kazališnu umjetnost.

PITANJE:

Molim Vas, druže Kutijaro, recite nam nešto o počecima i razvitku Partizanskog teatra«, toj specifičnoj manifestaciji kazališnog rada za vrijeme NOB-e, kaoi o nekim problemima u vezi s tim«.

ODGOVOR:

»Već u samom početku NOB-e osjetila se potreba za kulturno-umjetničkim radom i propagandom u tom pravcu. Već tada bilo je i Ijudi koji su razmišljali o tome da se na oslobođenom području stvore ekipe koje bi kulturno i politički uzdizale narod.

Emil KutijarEmil Kutijar

U početku 1942. godine otišla je jedna grupa glumaca iz ansambla HNK-a na oslobođeno područje. U toj grupi bili su: Joža Rutić, Ivka Rutić, Salko Repak, Žorž Skrigin i Milan Vujnović. Iz te grupe glumaca osnovan je tzv. Teatar narodnog oslobođenja koji se kretao sa Vrhovnim štabom. Poslije, u daljnjem razvoju, oblikovale su se različne kulturne grupe po vojnim jedinicama, a i kazališta u pojedinim oblastima. U takvom oblasnom kazalištu za Slavoniju i ja sam radio.

Rad u takvu kazalištu bio je težak i vrlo kompliciran u toliko što ni na jednom mjestu nije bilo vremena za duže zadržavanje, jer je kazalište bilo pokretno kao i jedinica. Navedeno oblasno kazalište za Slavoniju imalo je 16 ljudi. Oni se ni po čemu nisu razlikovali od ostalih boraca: bili su naoružani i imali su iste dužnosti kao i borci. Dolazili bi u neko mjesto, u glavnom su to bila sela, u kojem se jedinica trenutno zadržala, i tu bi dali priredbu. Od šatorskih krila, pokrivača ili sagova improvizirala bi se pozornica i tu bismo pred okupljenim narodom i vojskom održali priredbu. Repertoar tih družina bio je obično sastavljen od kratkih skečeva, jednočinki, recitacija, zbornih pjesama, a po neki put — uglavnom kasnije — i od plesova. Do toga repertoara dolazili smo preko drugova književnika koji su se s nama nalazili i pisali za nas. Da spomenem samo Bora, Klopčiča, Skendera-Kulenovića, Ćopića.

Što se tiče tehničkih rekvizita, kakvi su bili možete i sami pogoditi. U to vrijeme nije moglo biti ni govora o nekim kostimima. Predstavljali smo u odijelu kako smo bili obučeni. Posudili bismo eventualno civilno odijelo od nekog gledaoca ukoliko je bilo nužno potrebno za neku priredbu. Isto je bilo sa maskom i šminkom. Ispomagali smo se običnom vunom, karminom, spaljenim čepom (za crnu boju) i slično. Međutim, takve je predstave vojska i narod vrlo rado gledao, a i mi smo uspostavljali vrlo prisnu vezu s gledaocima pa smo i jedni i drugi zaboravljali na sve nedostatke. Sjećam se da su Ijudi uvijek tražili da se ponovo vratimo i opet priredimo predstave.

Od 1944. godine počelo se raditi sve ozbiljnije, posebno u trupi »Narodnog oslobođenja«. Trupa »Centralnog komiteta« za Hrvatsku formirana je u Topuskom sa sjedištem u Glini. Ovdje se skupio veći broj glumaca i raziičnih suradnika iz prije spomenutih družina. Među njima bilo je i mnogo profesionalaca. U Glini se već pomišljalo na repertoar s kojim bismo nastupili u oslobođenom Zagrebu. Tada smo već igrali ozbiljnije komade, npr. od Šimatovića »Pobjeda nije mramor«, od Bora »Teski časovi«. Dolaskom u Šibenik i kasnije u Split rad je mnogo napredovao pa smo spremali komad Leonida Leonova: »Najezda« s kojim smo namjeravali nastupiti nakon oslobođenja u Zagrebu. Zaista, ta nam se želja ostvarila, i prvi puta nakon oslobođenja nastupili smo u HNK-u u Zagrebu, krajem maja 1945.«

PITANJE:

»Željeli bismo saznati nešto o stremljenjima novog ansambla HNK-a u to vrijeme kao i o radu poslije oslobođenja«.

ODGOVOR:

»Među glumcima od kojih je oblikovan ansambl HNK-a bilo je - kao što sam i rekao - još u vrijeme borbe mnogo profesionalnih glumaca koji su nastupali po različnim kazalištima prije rata. Međutim bilo je i dosta mladih glumaca koji su tek očekivali svoj prvi nastup. Profesonalnim glumcima bila je želja vratiti se u oslobođeni Zagreb i nastaviti rad u kazalištu, u svakako mnogo boljim uslovima za stvaranje. Mladi nisu mnogo znali o kazalištu, no i oni su željeli postati dobri glumci.

Drago mi je što mogu reći da su mnogi mladi drugovi iz tih dana ostvarili svoje želje i uistinu postali dobri glumci naših kazališta. Da spomenem npr. Peru Kvrgića, Dragu Krču, Irenu Kolesar, Đuku Tadića, Dragana Knapića, Svena Lastu, Etu Bartolazzi, koji su to ostvarili svojim radom i neospornim talentom. Smatram da je za list - kao što je »Polet« - vrlo važno napomenuti i istaknuti da je u mladim ljudima, u čije godine i vi upravo ulazite, i u to doba, usprkos golemim poteškoćama i brojnim preprekama postojala čvrsta vjera u mogućnost ostvarenja njihovih želja i planova, koja nije umrla ni u najtežim časovima i koja je snagom volje i duha na kraju ostvarena.

Ti mladi ljudi dobili su prvu pomoć na početku svog rada već u danima borbe od starijih drugova iz trupe, koji su im davali sve od sebe pomažući im tako da ustraju i izdrže. U Centralnoj družini bili su August Cilić, Sime Šimatović, Joža Gregorin, Dujan Biljuš, Marijan Lovrić, Josip Marolti, Mladen Šerment, Jozo Laurenčić, a tamo sam se i ja nalazio.

Danas ti ljudi djeluju u prilikama koje se uopće ne mogu usporediti s prijašnjim. Postoji niz područja na kojima mladi umjetnici mogu pokazati svoje sposobnosti i neograničeno razviti svoj talent i za to dobiti puno priznanje i podršku.«

PITANJE:

»Molim Vas da nam kazete nešto o samoj umjetnosli glume kao i o vlaslitom radu i rezultatima. Smatrate li da se u glumačkoj umjelnosti potpunije i neposrednije nego u drugim umjetnostima izražava onaj potcncijal lijepog što ga svaki umjetnik nosi u sebi, u direktnom saživljavanju i direktnom djelovanju u okviru materijala te umjetnosti«?

ODGOVOR:

»Glumačka umjetnost — kao i svaka druga — ima svojih prednosti i nedostataka u odnosu na druge umjetnosti. Što se tiče drugog pitanja, mislim da se taj izravni odnos umjetnika i onoga što želi izraziti ostvaruje u svim umjetnostima, ali točno je da se taj odnos jasnije i neposrednije očituje u glumi. To su neke od prednosti, ali kao što sam već rekao, naša umjetnost ima i nedostataka.

Kazališna umjetnost je umjetnost u neprestanom gibanju. koja se brzo razvija i mijenja. Često ono što je vrijedilo još jučer, predstavlja danas samo historijski kvalitet. Danas postoie mnoge - da se tako izrazim - tehničke mogućnosti da se to ustanovi i opazi jasnije nego ikad. Magnetofon. a posebno film omogućili su da se sačuva čitav niz velikih kreacija što prije nije bilo moguće. Zato smo danas u mogućnosti da pratimo napredak to jest daljnje kretanje kazališne kao i filmske umjetnosti - glume uopće - te na taj način preko različitih filmova što ih gledamo npr u kinoteci možemo uočiti koliko je kazališna ili filmska gluma otišla naprijed od onoga vremena iz kojeg potječe dotični materijal.

Što se mene tiče i mog rada, ne bih želio o tome mnogo govoriti jer nije na meni da ocjenjujem. Kad je čovjek pri kraju jednog određenog puta i kad se osvrne na sve što je bilo iza njega - želeći sumirati uspjehe preprekama postojala čvrsta vjera u mogućnost ostvarenja njihovih želja i planova, koja nije umrla ni u najtežim časovima i koja je snagom volje i duha na kraju ostvarena.

Ti mladi ljudi dobili su prvu pomoć na početku svog rada već u da-nima borbe od starijih drugova iz trupe, koji su im davali sve od sebe pomažući im tako da ustraju i izdrže. U Centralnoj družini bili su August Cilić, Šime Šimatović, Joža Gregorin, Dujan Biljuš, Marijan Lovrić, Josip Marolti, Mladen Šerment, Jozo Laurenčić, a tamo sam se i ja nalazio.

Danas ti ljudi djeluju u prilikama koje se uopće ne mogu usporediti s prijašnjim. Postoji niz područja na kojima mladi umjetnici mogu pokazati svoje sposobnosti i neograničeno razviti svoj talent i za to dobiti puno priznanje i podršku.«

PITANJE:

»Molim Vas da nam kažete nešto o samoj umjetnosti glume kao i o vlastitom radu i rezultatima. Smatrale li da se u glumačkoj umjetnosti potpunije i neposrednije nego u drugim umjetnostima izraiava onaj potencijal lijepog što ga svaki umjetnik nosi u sebi, u direktnom saživljavanju i direktnom djelovanju u okviru materijala te umjelnosti«?

ODGOVOR:

»Glumačka umjetnost — kao i svaka druga — ima svojih prednosti i nedostataka u odnosu na druge umjetnosti. Što se tiče drugog pitanja, mislim da se taj izravni odnos umjetnika i onoga što želi izraziti ostvaruje u svim umjetnostima, ali točno je da se taj odnos jasnije i neposrednije očituje u glumi. To su neke od prednosti. ali kao što sam već rekao, naša umjetnost ima i nedostataka.

Kazališna umjetnost je umjetnost u neprestanom gibanju, koja se brzo razvija i mijenja. Često ono što je vrijedilo još jučer, predstavlja danas samo historijski kvalitet. Danas postoje mnoge - da se tako izrazim - tehničke mogućnosti da se to ustanovi i opazi jasnije nego ikad. Magnetofon, a posebno film omogućili su da se sačuva čitav niz velikih kreacija što prije nije bilo moguće. Zato smo danas u mogućnosti da pratimo napredak, to jest daljnje kretanje kazališne kao i filmske umjetnosti - glume uopće - te na taj način preko različitih filmova što ih gledamo npr. u kinoteci možemo uočiti koliko je kazališna ili filmska gluma otišla naprijed od onoga vremena iz kojeg potječe dotični materijal.

Što se mene tiče i mog rada, ne bih želio o tome mnogo govoriti jer nije na meni da ocjenjujem. Kad je čovjek pri kraju jednog određenog puta i kad se osvrne na sve što je bilo iza njega — želeći sumirati uspjehe i neuspjehe, ostvareno i neostvareno - malo je onih, a to su - ukoliko ih ima - uistinu sretnici koji mogu reći da su ostvarili sve što su htjeli. Mislim da u tome leži i velika prednost, jer umjetnik koji povjeruje da je rekao sve što je imao reći, ili da je ma šta od rečenog rekao savršeno — propao je. Uvijek nastojati za novim uspjesima, da se osvoje novi vrhovi da se uvijek daje sve bolje i bolje, da se uvijek napreduje k boljem — to je ideal pravog umjetnika.«

Kao što sam već rekao, nije moje da ocjenjujem vlastita dostignuća, ali mogu reći da sam uvijek želio i trudio se da dam sve od sebe.

PITANJE:

»Nalazimo se — u »kazališnom« smislu — u vrlo zanimljivoj situaciji. Na svim scenama svijetla danas se više nego ikad eksperimentira i danas se vise nego ikad razmahala borba za i protiv toga eksperimentiranja. Možete li nam reći nešto o svom stavu prema toj svakako zanimljivoj pojavi«.

ODGOVOR:

»Svaka pojava novih elemenata u bilo kojoj umjetnosti zanimljiva je i razumljiva već sama po sebi. Tačno je da se danas kod nas — a i vani — na Zapadu mnogo eksperimentira, naročito na teatarskom polju. Sam po sebi eksperiment je neophodan: da nema njega, kazalište bi ostalo statično, a samim tim izgubilo bi svoj smisao. Međutim, u eksperimentiranju se po mom mišljenju neki puta ide prebrzo s jedne strane, a s druge se strane često eksperimentira samo radi eksperimenta — pa oboje predstavlja jednako negativnu pojavu.

Ja sam za eksperimente u teatru, ali smatram da pred publiku treba izlaziti tek onda kad se eksperimentiranjem došlo do određenih rezultata. Eksperimentirati se može i mora po mom mišljenju za neki određeni krug ljubitelja teatra, a za široku publiku od koje kazalište živi treba još uvijek davati onaj repertoar koji ona prihvaća, a u svakom slučaju onaj koji joj nešto kaže, i to u pozitivnom smislu, o našem životu, društvu, o našem čovjeku.

Ne smije se zaboravljati ni na klasična djela kazališne literature, jer ona daju publici uvid u ostvarenja koja spadaju u najveće domete ljudskog duha, koja postoje i postojat će.

Ne želim se upuštati u predskazivanja, ali čini mi se da će teatar kao i svaka umjetnost ostati i dalje živjeti i dalje se razvijati samo ukoliko bude u vezi s čovjekom i ljudskim zbivanjima, bez obzira da li će to dati na apstraktan ili realistički način. Te se veze ne smiju prekinuti, jer odatle dolazi vitalnost i snaga kazališta, kao i svake druge umjetnosti«.

PRETHODNI BROJ: MEDIANTROP BROJ 12