Mediantrop broj 13
THE HUMAN CONDITION
Snježana BanovićMOJA ISTINA
Sve to oko istine i borbe s njom i za nju meni kao da je oduvijek bilo jasno, od malena slušam jedno te isto: govori istinu, djeluj u ime istine, bori se za nju, a protiv njezine vražje prijateljice i vječne suputnice laži. Moja je baka Jela, vjerna pratiteljica svih mojih djetinjih priča i nestašluka bila u tome vrlo stroga –svakome tko bi joj po tom pitanju bio sumnjiv rekla bi: «Na nosu ti piše da lažeš» ili «vidim ja nju (istinu, ali i laž) nadaleko, kao što se vide sunce i mjesec, čuvaj se dobro ako mi slažeš». Moja je baka bila i jedina osoba koju sam slušala čak i u snu dok bi mi, sva zanesena ljubavlju prema najdražoj unuci, pjevušila i držala ruku da se ne bojim zmajeva dok spavam.
Baš su mi to prva sjećanja u životu: uzela bi moju malu ruku i provukla je kroz šupljine u onom čudnom «kinderbetu» sa stranicama od špage vezane u kvadrate i držala je tako sve dok i sama ne bi pala u san. I kako onda lagati takvoj istinoljupki (koja je ipak odvajala laž od ponekad prijeko potrebne «glume» pred drugima, a u cilju Dobra) koja bi svako jutro hladila mlijeko za mene i skidala s njega skorup, mijesila fini mliječni kruh, kuhala mi po želji a'la (sinjski) carte, kasnije me učila briškulu i trešeta (uz stalno pitanje: zašto ljudi vole igrati i varati, pa to ne ide skupa?!), vodila za praznike na Cetinu u njene divne rodne Hrvace, pokazivala tajne Splita, učila plivati na Bačvicama, a kasnije mimo znanja roditelja otkidala od male penzije i dopunjavala obilato moj tanki džeparac. Kad sam jednom pala u obližnji potok u koji me je gurnuo jedan Željko i pritom izgubila narukvicu i pokušala to od nje sakriti nevješto perući od blata zaprljanu odjeću, nije ta mudra žena tri dana sa mnom razgovarala, sve dok nisam priznala sve: i svađu s tim dečkom i naguravanje i pad u potok i suze i...sve do detalja. Klimala je pritom glavom, klimala dok nije progovorila usuho nešto kao: za sve što želiš pokriti s laganjem bolje je i brže rješenje pronaći načina da se kaže istina, boli kratko i prođe, u suprotnom rane liječimo dugo i evo ti ga na za primjer: već tri dana ne govorimo, a što smo sve zajedno mogle proći u veselju. Tri dana izgubljena u nepovrat...zbog laži.
Bila je to prva faza zajedničkom životu s Istinom u kojem je borba s vječnom neprijateljicom Laži postala za mene gotovo svakodnevnica. Laži iz kruga bližnjih, kasnije laži iz medija, laži u umjetnosti i poslovima oko umjetnosti, političke laži koje nas diraju globalno i svakodnevno pa se u vrijeme ovog sveopćeg pada vrijednosti i kriterija u kojem živimo doista doslovno može shvatiti ona Orwellova krilatica koju u doba puberteta kada sam počela čitati tog divnog pisca nisam shvaćala: «U vrijeme sveopćeg pada vrijednosti govoriti istinu je revolucionarni čin.»
Zbog istine i mnogo načina na koji se ona od tamo «emitira», odabrala sam i svoj posao u kazalištu. Nije li Picasso to najkraće opisao: Umjetnost je laž koja postoji da bi ukazala na istinu. A kazališna umjetnost je to najviše – sve je tamo izvana lažno, ali sam čin u kojem se barata s istinskim emocijama i pravim kazališnim sredstvima može ukazivati na istinu o nama i svemu oko nas. Kada gledam pravi suvremeni teatar koji propituje, pokazuje prstom na lašce i njihove laži, osjećam se ispunjenom i ostvarenom, kao da i sama sudjelujem u tome. Ali kada radim predstavu u kojoj se, kao npr. kod Slobodana Šnajdera postavljaju neugodna pitanja o našim povijesnim krugovima koji nas neprestano nadlijeću kao kakvi zloguki sivi oblaci, onda se osjećam dovoljno jakom da na njih pokušam i odgovoriti svim teatarskim sredstvima koja do publike dolaze (nadam se) kao – istina. Takva istina rijetko publiku boli, ali se nadam da ih ponekad barem – probudi da pomisle možemo li kao društvo utjecati na ove «gore» da se trgnu, opamete i počnu misliti na nas ostale, a ne samo na sebe.
U mom privatnom životu je s istinom bilo puno teže - često čujem ljude kad im skrešem u facu neku «istinu» da sam tvrda, žestoka i netolerantna, da bih mogla malo olakšati, zašutjeti i prešutjeti, ostaviti za sebe ili bolje ispeći pa (ne) izreći. Istina je, mogla bih, trebala bih, bilo bi mi lakše, bolje, bilo bi mi katkad i isplativije, lukrativnije, ugodnije i laganije. Ali bi boljelo iznutra, mučilo bi i zanovijetalo i ne bi dalo spavati jer to ne bih bila ja, i ti koji od mene zatraže «poliranje» karaktera to jako dobro znaju pa ipak ostaju sa mnom. Oni koji ne žele čuti, razgovarati i nadglasavati odlaze ili sve čine da odem – ja. Mislim u tim stvarima kao i onaj simpatični američki predsjednik Harry S. Truman koji je napisao u svojim memoarima da nikada nije imao namjeru ljudima raditi pakao od života, samo im je rekao istinu koja je za njih ispala pakao.
Zbog mojeg stalnog inzistiranja na istini odlazili su i neki koje sam voljela i koje sam teško preboljela: neke prijateljice u srednjoškolskom i studentskom razdoblju nisu voljele moju stalnu borbu za pravdu u nepravednom školskom sustavu i moj animozitet prema njihovu oportunizmu i neodlučnosti da pruže otpor. Otišao je svojedobno i jedan dečko jer sam mu bila «preglasna», tvrdio je da istina ne postoji u obliku za kojim ja žudim, glupost. Bilo mi je žao, ali što sam mogla, odustati od sebe? Poslije sam izgubila još dvije «prijateljice» no za njima ne žalim i ne priznajem čak ni djelomičnu krivicu za taj rastanak. Te su više volje lažne grudi, lažnu kosu i slično (jedna usta a druga nos) a ja sam samo željela od njih čuti istinu da su se dale «pod nož», to je bilo sve. Nisu popuštale, to im je prirodno vele, samo su bile na riđuvenejšn tretmanu i na dijeti za nekoliko desetaka tisuća i «to ti je tak jednostavno, probaj i ti». I dalje mi se (lažno) smiješe, ali ne više uživo već iz rubrika «gdje su što rade poznati».
U tu grupu koji su zbrisali jer sam od njih tražila elementarno poštivanje istine spada čak i jedan muž, a izgubiti muža zbog laganja i varanja nije neki herojski čin ni rijetka pojava, takvih znam napretek pa nema smisla razglabati o tome, osim što sad znam da je učenje na stereotipima dobra vježba, pokreće muskulaturu duše i srca, čisti organizam od otrovnih elemenata kad nas laž udari kao strijela posred čela i spušta se do dubine srca dugo, dugo, a mi za to vrijeme reagiramo čudnim kemijskim postupkom ispuštanja tekućine kroz oči. Dobar je to način za obračun s tzv. opasnom istinom, dobro za ten, korisno za proputovanje kroz nepregledne prostore depresije koji u konačnici za mene ipak nisu bili beskonačni.
Spasili su me od tih strahota geni moje bake i posao u kojem sam, (ne bez pomoći nekih dobrih prijatelja Svarožića, a i zlih Bjesomara), baš kao Potjeh Ivane Brlić Mažuranić tražila istinu o – zagrebačkom kazalištu u doba mračnog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Rekli su mi na početku, ma daj što će ti to, samo ćeš imati problema, u nas taj rat još nije završio, pusti, o tome se isto sve zna. A zapravo se dogovorilo da se zna i da se – šuti. A to je tako daleko od istine jer je postalo mit a mitovi uvijek imaju želju da bez preispitivanja betoniraju neko stanje. Nje li J. F. Kennedy točno ustvrdio da na suprotnoj strani od istine ne stoji laž već – MIT. Ostavljajući mit da nam govori o nama lišavamo se, ne samo istine već i potrage za njom, što je ponekad, kao u Potjehovom slučaju i zanimljivije od same istine. Pa sam se «spustila» kao i taj dječak (koji za razliku od mene ima u svojoj potrazi za istinom djeda kao inspiraciju) među nepregledne prostore arhiva i povijesnih zbirki pa potom dvije divne godine provela među kutijama punih papira, fotografija, novinskih tekstova....na svakom koraku neka istina, njih desetine, stotine, tisuće spajale su se mjesecima u raskošni kaleidoskop nevjerojatnih «priča iz davnine» uobličenih sada u doktorat i knjigu pod nazivom Država i njezino kazalište. Bila sam najzadovoljnija kada sam u jednom dnevnom listu pročitala recenziju u kojoj je doslovno stajalo: «fascinantna je njena potraga za ISTINOM».
Inače, u mome poslu ne voli se baš čuti istina, kazna za njezino izgovaranje je orkestrirano ignoriranje, zatim podsmijeh i ruganje koje preraste ubrzo u otvoreno neprijateljstvo. Pročitala sam o sebi i svojim istomišljenicima, rijetkim kolegama i kolegicama bez dlake na jeziku koji fanatično slijede istinu da smo tatovi i prevaranti, lažljivci i neznalice, a najdraže mi je etiketa koju sam pročitala od tih lažljivaca da sam moralna i intelektualna nula! Moj omiljeni hrvatski pisac Krleža pisao je da se iz kazališta redovito «lansiraju neodređene laži» o ljudima koji ih kritiziraju jer kao imaju «pretenzije na njihove glupe položaje». Nije li jednu od svojih najpoznatijih polemika nazvao Hrvatska književna laž? Meni pak hrvatska kazališna laž pakira redovito već puno desetljeće, a borba u ime istine o njoj samoj koštala me jako puno: od trenutnog otkaza iz zagrebačkog HNK zbog javnog prozivanja zaštićenih moćnika do nemogućnosti dobivanja režije u nekom javnom zagrebačkom kazalištu sve od tada do danas pa do optužbe za klevetu koju je zbog jednog mog teksta podigla aktualna uprava HNK. Ne žalim se na sve te nepravde i laži, ne kukam nad svojom (redateljskom)sudbinom, uživam predavajući studentima Produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i vjerujem da će upravo ta generacija smoći snage za korjenite promjene. Usto, pišem o patološkim pojavama koje sve «u ime istine» žele ostati u svojim foteljama doživotno i nastojim javno djelovati za promjene u ime napretka u cijelom hrvatskom društvu. Na tom putu vodi me često upravo iskustvo jednog blistavog uma i najvećeg borca za pravdu i slobodu ikada, velikog Mahatme Gandhija: «Čak i kad predstavljate manjinu od samo jednog člana - istina je istina».
Snježana Banović
(objavljeno u magazine Elle, listopad 2012.)
