Mediantrop broj 13
Veljko Krulčić – Kako je Helena Klakočar „pobjedila“ Franka Millera
Veljko KrulčićAngouleme, gradić s četrdesetak tisuća stanovnika, udaljen od Pariza nešto manje od tri sata vožnje vlakom.
Kraj siječnja 2000. godine.
Festival International de la Bande Dessinee (kako glasi njegov službeni naziv), uz onaj u talijanskom mjestašcu Lucca, najvažnija je i najuglednija manifestacija stripa na Starom kontinentu, a i na širim prostorima.
Prvo izdanje Angoulemea u novom tisućljeću.
Festival koji kontinuirano, od osnutka 1974. godine, nagrađuje najveće autore umjetnosti stripa i vizualne naracije Grand Prixom (spomenimo tek neke od dotadašnjih laureata: Franquin, Will Eisner, Jije, Pellos, Reiser, Moebius, Forest, Gillon, Tardi, Bilal, Gotlib, Druillet, Juillard, Robert Crumb...), a istovremeno vrednuje i ono najbolje na francusko-belgijskom tržištu, odnosno na tamošnjem frankofonskom jezičnom području napravljeno u razdoblju između dva Angoulemea.
Na tom 27. po redu angoulemskom festivalu u kategoriji za najbolji album stranog autora (Best foreign album) objavljenog u 1999. godini nominirani su bili: „300" Franka Millera i Lynna Varleya (nakladnik Rackham), „L'Art invisible" Scotta McClouda (nakladnik Vertige Graphic), „Passage en douce" Helene Klakočar V. (nakladnik Freon), „Comme un gant de velours pris dans la fonte" Daniela Clowesa (nakladnik Cornelius), „Vieilles Canailles: L'esprit de famille" Carlosa Trilloa i Cachoa Mandrafina (nakladnik Albin Michel) i „Tabou" Rubena Pellejeroa i Jorge Zentnera (nakladnik Casterman).
Jedno ime uglednije od drugog u međunarodnim razmjerima, uz jedan „izuzetak", odnosno „dodatak" - strip dotad „anonimnog" autora, odnosno autorice.
Žiri, kojeg je činilo troje respektabilnih novinara i kritičara stripa Rebecca Manzoni, Gilles Medioni i Thierry Bellefroid, zatim Christophe Le Bel te Yves Poinot (predsjedavajući samog festivala) i Georges Wolinski (kultni autor i strip scenarist), donio je „neočekivanu, ali hrabru" odluku kako najbolji album godine stranog autora nije onaj kojeg potpisuju Miller, Clowes, McCloud, Trillo ni Pellejero, nego „Passage en douce" 42-godišnje Helene Klakočar, naše umjetnice s tada nizozemskom adresom.
'Nemirno more', naslovnicaPrije „Passage en douce" Helena Klakočar nije imala objavljenu niti jednu tablu stripa na francuskom jeziku (bila je apsolutno nepoznata), a njezin nakladnik, Freon iz Bruxellesa (Belgija), bio je ponajprije poznat u alternativnim krugovima, a u stripaškim je imao tek marginalni status.
Mali podsjetnik: „Passage en douce" – strip autobiografskog karaktera, emocionalna obiteljska priča na fonu povijesnih događanja - je tiskan u travnju 1999., u položenom, vodoravnom formatu, na 288 strana, u broširanom uvezu s klapnom.
Uz prvu nagradu za strip Nedeljku Dragiću za „Tupka" na „Eight International Salon of Cartoons" u Montrealu (Kanada) 1971. godine, angoulemska nagrada „Alph-Art" za najbolji album godine stranog autora Heleni Klakočar tridesetak godina kasnije najveća je oficijelna, autorska potvrda za kvalitetu koju je dosad neki od hrvatskih strip umjetnika (ili u ovom slučaju umjetnica) dobio u svijetu!
Osim toga, na istom tom festivalu Helena Klakočar se te prohladne angoulemske večeri još jednom popela na službenu pozornicu te za „Passage en douce" dobila i France Info Awards koju je dodjelio Radio Info iz Parisa – za „angažirani" strip.
Sad je prošlo već petnaest godina.
„Nemirno more", kako je sama Helena Klakočar „prevela" francusku sintagmu „Passage en douce", je doživjelo u međuvremenu nekoliko stranih izdanja, dok prvo cjelovito objavljivanje, ujedno i svoju definitivnu „autorsku" verziju, u Hrvatskoj doživljava tek ovim izdanjem.
Povodom prvog izdanja "Nemirnog mora" u Hrvatskoj, autorica Helena Klakočar je izjavila:
"Ova knjiga, uprkos svom interesu u inozemstvu, dvjema nagradama u Francuskoj na festivalu u Angoulemeu, dodatnim prijevodima na slovenski i talijanski jezik (autor pogovora talijanskog izdanja bio je Predrag Matvejević), nikako nije mogla naći izdavača u Hrvatskoj. Imala sam dojam da "Nemirno more" doživljava sudbinu koju je doživljavala literatura koja je namjerno bila uklanjana s polica knjižnica i knjižara u razdoblju nacionalističke i kapitalističke restauracije tijekom 1990-ih i 2000-ih godina. Pripremajući 2008. izdavanje u Srbiji u "Fabrici knjiga" kod urednika Dejana Ilića inzistirala sam da se knjiga tiska na hrvatskom jeziku upravo radi toga što sam se nadala da će tako lakše stići do čitatelja u Hrvatskoj. No, knjiga je tek na kapaljku dolazila u svega dvije zagrebačke knjižare, Booksa i Super knjižaru."
Zanimanje za možebitno izdavanje "Nemirnog mora" pokazali su, nastavila je gdja Klakočar, urednici i vlasnici nekoliko zagrebačkih nakladničkih kuća, kojima je dostavila traženi primjerak svoje knjige, ali na kraju od izdavačkog ugovora i samog tiskanja nije bilo ništa.
Ni sadašnje izdavanje knjige "Nemirno more" nije prošlo bez problema.
Helena KlakočarNa pozivu za potporu izdavanja knjiga u 2014. godini, Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost Ministarstva kulture RH u sastavu Gordana Crnković, Nadežda Čačinović, Neven Jovanović, Jasna Kovačević i Lara Holbling Matković odobrilo je sufinanciranje 569 knjiga.
"Nemirno more" nije bilo među tih 569 odobrenih projekata.
Na pozivu za potporu izdavanja knjiga u 2015. godini isto kulturno vijeće (u istom sastavu) odobrilo je za sufinanciranje 479 knjiga - knjizi "Nemirno more" opet je odbijeno sufinanciranje.
Te 2014. i 2015. ministrica kulture RH bila je prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić.
Financijski je knjigu konačno potpomogao Grad Zagreb.
Kao kuriozitet spomenimo da u dokumentarnoj seriji HRT-a "Strip u Hrvatskoj" (autorica serijala Irena Jukić Pranjić) u trideset epizoda, emitiranom 2015. godine, strip "Nemirno more" nije ni spomenut. O tempora, o mores!
Neovisno od navedenog, Helena Klakočar (r. 1958. u Tuzli, formativne godine provela u Mariboru, diplomirala grafiku u Zagrebu) je samo koncizno zaključila:
"Ova knjiga je pismo poslano prije 25 godina koja je sve ove godine lutalo od adrese do adrese i konačno našla onog kome je namjenjeno."
Veljko Krulčić
