Veljko Krulčić - Strip kao simbioza vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave ili Maurović, zauvijek

Veljko KrulčićNisam imao tu mogućnost da budem suvremenik njegove karijere kao crtača stripa, jer je Andrija Maurović stripove prestao crtati prije nego što sam naučio čitati i pisati, odnosno prije nego što sam se fascinirao ovim medijem, kada sam krajem 60-ih i ranih 70-ih na kioscima iz tjedna u tjedan kupovao – i višekratno, u tih sedam ili petnaest dana koliko je iznosio razmak između novih brojeva, u njima uživao – „Panoramu", „Super strip biblioteku", „Crtane romane", „Stripoteku", "Zlatnu Seriju", "Lunov Magnus Strip", „Nikad robom", „Strip art", nešto kasnije „Cak" i „Zov".

Time je započelo moje strastveno čitanje i brižljivo kolekcioniranje svih strip-izdanja do kojih sam mogao doći, da bih u svojim sljedećim životnim (i profesionalnim) fazama počeo pisati o stripu, baviti se uredničkim poslom, naposlijetku postao i nakladnik koji je u mogućnosti tiskati strip-knjige i albume, jednim dijelom i one koje kao crtač potpisuje Andrija Maurović.

Maurović i Krulčić, Prosinac 1979.Dakle, iako mu ni po kojoj osnovi nisam mogao biti „suvremenik", Andrija Maurović je definitivno onaj umjetnik oslikovljenih priča koji me od mojih formativnih godina „prati" i koji me je svojim monumentalnim opusom potaknuo da izaberem strip kao jednu od bitnih odrednica svoga života. Štoviše, u neku ruku Maurović je obilježio, pa i usmjeravao, moje bavljenje ovom autentičnom i autonomnom umjetnošću 20. stoljeća. Umjetnošću koja je sve donedavno – nemojmo zaboraviti – u javnosti, u boljem slučaju, tretirana kao štivo za djecu, a najčešće kao šund i proizvod niže kulture; sve to unatoč činjenici što je strip kao jedan od najmasovnijih i najomiljenijih medija zauzimao značajno mjesto u ovdašnjoj popularnoj kulturi i čitateljskoj svijesti.

Neovisno o takvom tretmanu stripa, što sam Maurovića više čitao, proučavao i analizirao, to sam ga više poštovao. Što sam činio veći pomak naprijed u upoznavanju s njegovim stvaralaštvom, to sam postajao sve uvjereniji da se radi o iznimnoj umjetničkoj osobnosti koja je obilježila svoje vrijeme... Da nije toga, ne bi bilo ni spomenara „Mauroviću, s ljubavlju".
Znatiželjnom osnovnoškolcu, koji je naprosto gutao sve vesterne koji su se prikazivali na televiziji i sve stripove, napose vesterne, tako je davne 1975. svečanost za oči i užitak za dušu predstavljala naslovna stranica (reklama) knjige izazovna naziva „Čudesni svijet stripa", na kojoj se kočoperio sugestivni crtež/kadar iz nekog meni sasvim nepoznatog vesterna. Naravno, nisam ni prepoznao autora tog crteža, ali taj je kadar imao nešto „uzvišeno" wild-westovsko u sebi, sadržavao je atmosferu, životnost, punoću, ali i eleganciju, bio je crtački besprijekoran i bogat, jednom riječju „drukčiji". Impresionirao me je otprve i „Čudesni svijet stripa" naručio sam bez ikakvog razmišljanja.
Kada sam koji tjedan kasnije iz knjige – zapravo iz intervjua koji je u njoj objavljen – saznao da je autor tog strip-crteža Andrija Maurović, crtač kojega sam dotad znao ponajviše po „čuvenju", a što se tiče stripova jedino po onima koji su mu bili objavljeni u ediciji „Strip-strip" (nažalost, kvaliteta tiska tih roto-svezaka neobičnog, položenog formata baš i nije bila nešto, ali i takva kakva je bila omogućila mi je da kao dječak spoznam da se radi o originalnom pristupu, punokrvnim junacima – s kojima sam proživljavao svaku situaciju u kojoj bi se našli, bogatoj naraciji i etičkoj komponenti koja je izbijala iz skoro svake stranice stripa), jednostavno sam se zarazio.
I, nakon ponovnog iščitavanja „Trojice u mraku", „Crnog Jahača" i „Misterija Zelenih močvara" postao sam svjestan da mi Maurovićevi vesterni zapravo znače isto što su mi tada primjerice predstavljale knjige „Rat dugmadi" i „Pustolovine Huckleberry Finna", ili film „Sedmorica veličanstvenih". Jedino se u sve to nekako nije uklapalo da je Maurović bio naš, domaći autor, a Louis Pergaud i Mark Twain, odnosno John Sturges nisu. Sâmo se po sebi nekako podrazumijevalo da želim doznati što više o autoru tih ostvarenja, ali i o stripu uopće. Susret s časopisom „Pegaz" krajem iste 1975. godine, s Maurovićem na naslovnici šestog broja, njegovim stripom i esejem o njemu, samo je još više učvrstio tu moju nakanu.
V.Krulčić - Maurović (1986), monografijaUslijedile su godine potrage i istraživanja onoga o čemu je bilo riječi i što je bilo naznačeno u Rustemagićevom intervjuu i Munitićevom eseju.
Potrage koja je ponajprije bila određena time što sam mladenačke (gimnazijske) dane proveo u Pazinu, gradiću u kojem su se skupljači stripova mogli izbrojiti na prste jedne ruke (kao srednjoškolac ipak sam uspio i osobno upoznati starog majstora i u dva navrata provesti ugodna poslijepodneva s njim); ali odlaskom na studij u Zagreb, sate, dane i tjedne počeo sam provoditi u bibliotekama i čitaonicama, uspostavljati kontakte s majstorovim suvremenicima... polako se je, korak po korak, preda mnom otvarala sva ta veličina, originalnost i osebujnost strip-stvaralaštva, pa i buran životopis Andrije Maurovića.
Faktografski – najprije sam njegove stripove čitao u „Plavom vjesniku", pa u „Horizontovom zabavniku", predratnim tjednicima „Oko" i „Mickey strip", zatim u kompletima prijeratnih „Novosti", dok je pravo iznenađenje predstavljao NDH-aški „Zabavnik" i poslijeratni „Horizont" za koje mi je odmah – na prvi pogled – bilo jasno da predstavljaju nešto najbolje što je Maurović nacrtao u stripu.
Usput rečeno – još prije fakulteta počeo sam se baviti novinarstvom, a jedan od mojih prvih tekstova o stripu bio je upravo intervju s Maurovićem – objavljen je u veljači 1980. u riječkom „Valu". Nakon što sam mu poslao primjerak „Vala", stari majstor mi je – na moje iznenađenje – zahvalio razglednicom. Shvatio sam da mu je istinski bilo drago što je razgovor s njim izašao u novinama, pa makar se radilo o „provincijskom omladinskom listu"...
I kako bi uznapredovala moja istraživanja i nova saznanja, tako bih pisao o Mauroviću i njegovom strip-stvaralaštvu, uglavnom u izdanjima kuće „Vjesnik" (najvažniji mi se čini feljton „Taj stari, dobri, uvijek mladi Maurović" što ga je u šest nastavaka u svojim subotnjim brojevima objavio list „Vjesnik"), a ponešto i u omladinskoj štampi, za koju („Polet") sam tada bio profesionalno vezan. Diplomski rad se nije isključivo odnosio na njega – tema je bila povijest hrvatskoga stripa – ali je Maurović bio ono ime koje je dominiralo.
I, konačno, kao rezultat ranije spomenute potrage i istraživanja – jedne od središnjih ličnosti hrvatskoga umjetničkog i kulturnog života od sredine tridesetih pa u nekoliko narednih desetljeća dvadesetoga stoljeća, istoga onog značenja kakvo u književnosti pripada Miroslavu Krleži, u likovnoj umjetnosti Ivanu Meštroviću i Krsti Hegedušiću, u pjesništvu Antunu Branku Šimiću i Tinu Ujeviću – „Istarska naklada" iz Pule objavila mi je 1986. monografiju jednostavno nazvanu „Maurović".
Uz dotad najiscrpniju studiju o Mauroviću i kompletnu stripografiju, monografija je donijela i osam njegovih kompletnih stripova, s kojima sam – najjednostavnije rečeno – htio prikazati sve faze majstorova stvaralaštva, žanrovsku i stilsku raznovrsnost. „Podnaslov" monografije je glasio „osam remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa", a taj slogan smo koristili i u njezinoj prezentaciji. Većina kolega-kritičara i stripaša smatrala je da sam takvim podnaslovom pretjerao u Maurovićevom glorificiranju.
Ali i dan-danas, sa skoro četvrtstoljetnim odmakom i s još cjelovitijim uvidom u povijest devete umjetnosti, siguran sam da nisam pogriješio.
Štoviše, Andrija Maurović nesumnjivo je, uz Miltona Caniffa, Carla Barksa, Vinsora McCaya, Georgea Herrimana, Wallacea Wooda, Elzi Crisler Segara, Huga Pratta, eventualno Hala Fostera, Willa Eisnera, Franka Millera, Jeana Girauda i Edgara P. Jacobsa, jedno od najvećih imena stripovne umjetnosti i stripovnoga pripovijedanja uopće, u ravni s onim malobrojnim autorima koji su uspjeli postići ono najumjetničkije, ono najoriginalnije, ono crtački najbravuroznije, ali i ono što se može nazvati stripovski najnadahnutije, najsenzibilnije, najingenioznije i najfascinantnije... u više od stoljeća dugoj povijesti medija.
Nakon objavljivanja monografije i nadalje sam, ovisno o prilikama i mogućnostima, sudjelovao u projektima vezanima za objavljivanje pojedinih Maurovićevih stripova; njega sam kao zaštitni znak stripa na ovim prostorima koristio na grup-nim izložbama stripa koje sam organizirao u zemlji i inozemstvu...
Unazad dvije godine u okviru izdavačke kuće „Vedis" osmislio sam biblioteku „Maurović", putem koje ću – zajedno s drugim kolegama nakladnicima – nadam se, uspjeti ne samo ljubiteljima stripa i poklonicima velikog majstora, nego i svekolikoj hrvatskoj kulturi, ostaviti u naslijeđe što je moguće veći dio njegova maestralnog opusa.
Mauroviću s ljubavlju (2009), naslovnica Nadam se da ću možda i tom bibliotekom potaknuti stvari koje smatram važnima i neophodnima, a koje se dosad nisu uspjele realizirati. Među ostalim, devedesetih godina u gradu Zagrebu nije prošao moj prijedlog da se po Mauroviću, kao genijalnom stripašu svjetske klase i kao „dobrom duhu" hrvatske metropole, nazove jedna od zagrebačkih ulica. Istina, Mauroviću su ulicu dodijelili u prigradskom naselju Sesvete, ali to nije to. Isto tako, na razumijevanje nije naišla ideja da se Mauroviću objavi ako već ne monografija, onda barem reprezentativan izbor stripova na engleskom (eventualno i francuskom) jeziku, kako bi se preskočila jezična barijera u pretpostavljenoj međunarodnoj afirmaciji.
Ali upornošću i strpljivošću, traženjem po svim mogućim izvorima, prikupljanjem i odabirom materijala, što je od prvotne ideje do konačne realizacije trajalo skoro cijelo desetljeće, a intenzivno posljednje tri godine, uspio sam prirediti spomenar kojeg imate u rukama.
Namjera mi je bila da se na jednom mjestu dokumentira i sačuva što više onoga što je o Andriji Mauroviću pisano i što se na njega reflektiralo unatrag pola stoljeća, ali i da učinim korak dalje u „sistematizaciji, analizi i stavljanju u odgovarajući kontekst" opusa „autentičnog velikana europskog i svjetskog stripa".

Spomenar je bio zamišljen kvantitativno skromnije, ali tijekom svakog novog tjedna i mjeseca angažmana na „Mauroviću, s ljubavlju" građa se sve više proširivala te sam shvatio da bi skromnost u ovom slučaju bila „grijeh". No, zbog nemogućnosti da spomenar u konačnici ima osamsto ili tisuću stranica (obim za kojeg smo uspjeli prikupiti materijal, a što junak knjige nesumnjivo zaslužuje), bio sam prisiljen na određenu selekciju.

Bez obzira na to, na stranicama koje slijede naići ćete – većim dijelom kronološkim redom – na desetine i na stotine tekstualnih i slikovnih priloga, kao i novinskih i inih faksimila o Mauroviću (dobrim dijelom ujedno su to i prilozi o povijesti stripa na našim prostorima), na niz najraznovrsnijih „posveta" i „hommagea" koje je za života i nakon smrti doživljavao, pa i brojne zanimljivosti i trivije, uključujući kontroverze i osporavanja koji su ga s vremena na vrijeme pratili. Kako god i što god bilo u spomenaru, u pravilu se radi o odnosu „s ljubavlju" – ili barem „s poštovanjem" – prema Mauroviću, njegovom djelu i stripu uopće.
Drukčije valjda nije ni moglo biti jer kao suautori spomenara stoje akademici, sveučilišni profesori, povjesničari umjetnosti, redatelji, književnici, novinari, kulturnjaci, crtači stripova, fotografi, likovni i filmski kritičari, strip-urednici, izdavači, publicisti, stripofili...

U želji da će ovaj spomenar, ova „dokumentaristička kronika" svjetski jedinstvene i fascinantne strip-karijere – koja je ponajprije obilježena eksplozivnom kreativnošću, savršenom simbiozom vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave, ali i nesposobnošću i neznanjem ovdašnje sredine da tijekom života prepozna genijalca u svojim redovima – biti vjerodostojan izvor i da će inicirati i neka nova, možda i obuhvatnija od dosadašnjih, istraživanja o Andrijinom životu i djelu, sa zadovoljstvom, pa i ponosom prepuštam vas „Mauroviću, s ljubavlju".

(Predgovor monografije Mauroviću s ljubavlju)

Twitter

• < Prethodna
• Sledeća >