Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Miljenko Jergović - Princip ne bi opet pucao u Ferdinanda

Miljenko Jergović povodom knjige „Tušta i tma", koju je napisao sa Svetislavom Basarom

Marija KrtinićMarija KrtinićBeograd - Dva poznata pisca, Miljenko Jergović i Svetislav Basara, razmenjivali su nekoliko godina pisma i utiske o zbivanjima svako u svojoj sredini, ali i šire, i ispisali neku vrstu hrvatsko-srpskog dnevnika. Izdavačka kuća Laguna nedavno je tu prepisku „spakovala" u knjigu pod naslovom „Tušta i tma", čije delove je u vreme dopisivanja u dva navrata objavio i Danas u svojim sajamskim izdanjima Praznika knjige (2012. i 2013).

Ova nesvakidašnja razmena dva verovatno najznačajnija autora hrvatske i srpske književnosti dotiče se velikog broja tema i nudi jedinstvenu analizu balkanskih naravi i događaja na ovim prostorima.- Do prepiske je došlo slučajno. Ili tačnije govoreći: inicijativnom drugih. Pred beogradski sajam knjiga 2010. predložili su nam, eto baš iz Danasa, da za vaše specijalno sajamsko izdanje izmijenimo nekoliko mailova, da se dopisujemo, svaki iz svoje specifične lične i geografske pozicije. Prihvatili smo, a onda nam se svidjelo, pa smo nastavili, s jednim podužim prekidom, u vrijeme kada smo obojica bili u nekim privatnim obavezama i stradavanjima - kaže na početku razgovora za Danas Miljenko Jergović.

Kada vam je Basara, za koga danas ističete da vam je „jedan od dražih živih pisaca" i „lek za privatne traume i frustracije", postao važan?

Basara mi je postao opasno važan kada sam čitao „Famu o biciklistima", a čitao sam taj roman čim je izašao. Bilo je to neko dobro, intenzivno vrijeme, kada su nam nove knjige značile onoliko i onako koliko i kako današnjim fudbalskim navijačima znače pobjede njihovih reprezentacija. Jednom bi trebalo i to opisati: šta nam je osamdesetih značila književnost. Danas, značaj književnosti prešao je u prvo lice jednine. Ona znači samo meni, njemu, njoj, tebi. I da, mnogo mi znači Basara.

I Basara i vi, ne samo u ovoj knjizi već i u svojim kolumnama, redovno komentarišete dnevnopolitičke teme.

Sve više se osjećam retardiran i ponižen kada pišem o hrvatskim političarima, koji su se nakon ulaska zemlje u Europsku uniju sasvim prepustili svojim bijednim nacionalističkim, šovinističkim, lopovskim strastima. Čuvajte se svojih političara, ili većine njih, kada Srbija jednom uđe u tu uniju.

„Teško je živeti između njih, gorko je pripadati im, dijeliti s njima jezik, a opet, ne bih se toga pripadanja nikada odricao. Sa njima dijelimo ovaj jezik koji nam mnogo treba i znači nam sve", kažete o Hrvatima i Srbima. Ove rečenice nameću se kao zaključak vaše knjige...

Da, jednostavno govoreći: da sam mogao birati, rodio bih se u nekom drugom jeziku, a ne u ovom, iako mislim da je moj jezik najbolji i najrječitiji od svih, ali njime, nažalost, govore ljudi među kojima se teško snalazim i s kojima nalazim malo toga zajedničkog, osim jezika i svega onog što taj jezik podrazumijeva. Pritom, iako sam Hrvat, Srbi mi nisu manje važni, niti su Srbi manje moji. A nisam, eto, Jugoslaven. Zašto su mi onda važni? Pa zbog Bore Stankovića, Miloša Crnjanskog, Danila Kiša... Neki je narod moj onoliko koliko su u mom jeziku pisci toga naroda.

Jednom prilikom ste uporedili Jugoslaviju sa ferarijem koji je imao nekoliko ubistvenih fabričkih grešaka. Ako smo svi svesni njenih nedostataka, zašto toliko žalimo za tim blistavim i crvenim kolima koja jure niz auto-put?

Ljudi su nostalgični za svojom privatnom prošlošću. Žal za mladost! Ništa drugo. Ne žalim za Jugoslavijom, a mislim da, zapravo, ne žali nitko. Kako je Jugoslavija završila? Vukovarom, Srebrenicom, opsadom Sarajeva, cijelim jednim narodom koji se ukrcao na traktore, jadom i nesrećom, koji su nepopravljivi i neće ih, nažalost, do kraja opričati nijedna naša književnost. Za time se ne može žaliti. Ako žalimo, mi žalimo za nečim što je moglo biti, a eto nije bilo, ili čak žalimo za nekom idealnom, nestvorenom i nestvorivom Jugoslavijom iz snova i slutnji đakovačkoga biskupa Štrosmajera, Gavrila Principa, Krleže i Ujevića... No, i to je, možda, samo bolesna - žal za mladost. Mimo toga, ja pokušavam i danas u svom privatnom životu imati sve ono što sam imao prije jugoslavenskih ratova, u ono vrijeme za kojim, kao, žalimo. Ako mi je do Beograda, idem u Beograd, ako mi je do Ljubljane, idem u Ljubljanu. Recimo, u Beogradu sam mnogo češće nego prije rata. Ali ne mislim ni da je to za nekoga drugog važno.

Mladobosance je vodila ideja o ujedinjenju južnoslovenskih zemlja i Srbima i Hrvatima kao braći. Kao neko ko je odrastao u Sarajevu i merio dužinu svojih stopala po Principovim, vi ističete da je pucanj u Ferdinanda bio pucanj u Volta Vitmana. Zašto mislite da Princip ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu?

Bio je to pucanj u štošta, a ponajmanje u ono u što je Gavrilo Princip htio pucati. Ne bi ponovo pucao jer su se, ali munjevito, raspršili njegovi ideali. Umro je kao mučenik, i kao netko tko je svoje ideale nadživio. Sve je ispalo krivo, i taj Veliki rat, i ta strašna tamnica. Htio je umrijeti za ono u što je vjerovao, a umirao je četiri duge godine, mimo svakog vjerovanja, uludo. Kada ga zamišljam, s njegovom vjerom, u različita vremena, na kraju prve, na kraju druge i na kraju treće Jugoslavije, svaki put mi se učini da on ne bi ponovo pucao na nadvojvodu i vojvotkinju. Možda nisam u pravu, ali moje je da tako mislim. Blizak mi je taj mladić, a nisu mi strane ni njegove žrtve. Da nije bilo francjozefovske vlasti u Bosni, moji pradjedovi nikada ne bi sreli moje prababe, i ja se ne bih rodio. Ja sam, ipak, habsburško dijete, ili dijete one Kišove Srednje Europe. Ali sam i ludi Gavrilov Bosanac.

Kako se u Hrvatskoj obeležava početak Prvog svetskog rata? Šta za nju znači Principov pucanj, a šta za BiH i Srbiju, ako imamo u vidu da Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić neće biti u Sarajevu 28. juna, već u Andrićgradu?

Miljenko JergovićMiljenko JergovićNikako se to u Hrvatskoj ne obilježava. Političkoj i kulturnoj eliti Principov pucanj ne znači ništa. U tom je smislu ovo je neka strašna izvaneuropska provincija. A što se tiče Nikolića i Vučića, ne razumijem najbolje zašto idu baš u Višegrad, to jest u Andrićgrad. Ako neće u Sarajevo, jer se u Sarajevu odvija politička manipulacija Sarajevskim atentatom, zašto toj političkoj manipulaciji suprotstavljaju drugu političku manipulaciju? Mogli su poći u Zlatnu morunu, na Zelenom vencu, gdje su se okupljali mladobosanci. Čujem da je taj lokal ponovo otvoren. Ili su mogli ići u Terezin, da obiđu Gavrilovu tamnicu. Glupo mi je, s obje strane, to simboličko ratovanje kostima davno nestalih ljudi i čitavih generacija stradalih u Velikom ratu. Nije na nama da budemo na jednoj ili drugoj strani, nego bismo trebali razumjeti historijski kontekst jednoga davno prošlog vremena. Onako kako ga razumiju civilizirani ljudi u Francuskoj, Njemačkoj, bilo gdje...

Nedavno ste izjavili da je hrvatsko društvo u gorem stanju nego u subotu, 5. aprila 1941. godine. Zašto tako mislite i gde vidite Srbiju iz te perspektive?

Zato što je klarikalni, revizionistički i ustašo-nostalgični udar koji se dogodio dan nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju sasvim razorio ovo društvo. A Srbiji neka je Bog na pomoći nakon što uđe u Europsku uniju. Bilo bi lijepo vjerovati da Srbija neće učiniti što i Hrvatska i da neće, čim nestane stroge briselske kontrole, pokazati svoje najružnije lice.

Vaš poslednji roman „Rod" nedavno se našao u konkurenciji za nagradu „Meša Selimović". Ovo je prvi put da ste se dotakli svoje porodične istorije, govoreći o folksdojčerima u SFRJ.

U više knjiga sam se bavio i svojim porodičnim historijama, i onim dijelom svoga porijekla koji je folksdojčerski. O tome pišem jer je to jedino što imam, što me muči, traumatizira, žulja... Okolnosti su se, još prije mog rođenja, tako pokrenule da je sav moj svjesni život obilježen tim složenim identitetima, o kojima bih mogao do sutra govoriti, i o kojima bih mogao zauvijek pisati. Grozim se timova koji igraju kao da ratuju.

Na pitanje povodom aktuelnog Svetskog prvenstva za koga će navijati ako budu igrali BiH i Hrvatska i za koga uopšte navija, Jergović kaže:

Navijam za strance i za autsajdere. Navijam za one kojima je fudbal umjetnost, a ne rat. Grozim se timova koji igraju kao da ratuju, reprezentacija koje su postrojene po vojničkom principu, u kojima svi kao jedan prinose desnice srcu i glasno pjevaju svoje ratničke pjesme. Što se reprezentacije Bosne i Hercegovine tiče, ona mi je, ipak, bliska. Ali to se u mom slučaju ne može nazvati navijanjem, nego nekom dubokom i neutješnom tugom.

Autor: Marija Krtinić

(sa sajta „Danas")