Rajko Grlić – OLD DIRECTOR'S FILM DICTIONARY (VI)

Rajko GrlićPostoje stotine i stotine filmskih rječnika. Neki obrađuju tehničke pojmove, drugi filmove. Treći se bave autorima. Jedan takav "Dictionary of Film Terms" i sam sam slagao za svoju "Interactive Film School". No među svim tim rječnicima, barem koliko je meni poznato, ne postoji onaj koji bi bio najprirodniji samom filmu; filmovani filmski riječnik. Neka vrsta filmskog puzzlea sastavljenog od igranih i dokumentarnih segmenata, od priča i pričica o ljudima koji su pravili filmove i pojmovima kojima su se u tom procesu služili. Natuknice koje slijede početak su rada na jednom takvom, krajnje osobnom, sentimentalnom i dozlaboga "ja-pa-ja" filmovanom rječniku.

PS U Felinijevoj "Romi" postoji sekvenca u kojoj kamere, praćene reflektorima, ulaze u podzemne dvorane oslikane freskama. U dodiru sa svijetlom freske počinju blijediti i nestaju pred našim očima. Nesto slično se dešava i našoj intimi u trenutku kada ju pokušamo uobličiti u rečenicu ili živu sliku. Tada smo prisiljeni pričati po sjećanju, oblikovati novu stvarnost vjerujući da nalikuje onoj koje je danje svijetlo zauvijek izbrisalo.

Rajko Grlić

B

•  Background Artists

Statisti, extras, backgrounds, kompars... Sve su to nazivi za one koji na filmu pune drugi plan, prolaze ulicom, kupuju novine, sjede po restoranima, ponavljajući iste pokrete po deset, dvadeset ili pedeset puta na dan. One među njima koji pri tome imaju i neko dodatno zaduženje, zovemo; statisti sa zadatkom.

U autobiografiji 'Still Foolin' Billy Cristal ih zove puno plemenitijim imenom; Background Artists.

I još jedna napomena kako bi priča bila razumljiva: Kodakova filmska traka bila je tih sedamdesetih godina vrlo skupa. Dobijali smo je na kapaljku i strašno smo pazili kako je trošimo.

Zagreb, 1977.

U vili na Tuškancu snimamo Bravo Maestro. Tokom scene kućne zabave Vitomir, koga igra Rade Šerbedžija, odlazi po nešto u svoju spavaću sobu, otvara vrata, ugleda dvoje njemu nepoznatih ljudi kako se ševe na njegovom krevetu i bez riječi zatvara vrata. Ukratko; vrlo jednostavna među scena sastavljena od dva, ne pretjerano komplicirana, kadra.

Prvo snimamo Radetov over shoulder, kadar preko njegovog ramena u kome će on otvoriti vrata, vidjeti scenu na krevetu i zatvoriti vrata.

Šef statista, čuveni Tonkica, dovodi pozadinske umjetnike, momka i djevojku. Nakon nekoliko minuta zove me da uđem. Oni već goli leže na krevetu i ja im u nekoliko riječi sve objasnim. Izlazeći čujem Tonkicu kako šapće mladiću: 'Ako ti se digne nemoj prekidati kadar. Uvali joj ga. Ljudi imaju malo trake.'

•  Beginning & The End

Aristotel, pišući u Poetici o tročlanoj strukturi drame, kaže; "Početak - ništa posebno važnog prije, sve poslije... Kraj – sve prije, ništa poslije..."

Početak - Prag, 1968.

Bilo je rano poslijepodne, sredina Aprila. Mnoštvo se ljudi sakupilo na Staromjestskim Namjestima, u srcu starog Praga. Sve oči su bile usmjerene prema balkonu na sjevernom pročelju. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor.

Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa ljudi, sastavljena od pisaca, glumaca, slilkara, režisera. Gledali su prema balkonu iznad njih na koji je, u istom trenutku kada i Dubček na svoj, izašao stari praški klošar.

Dubček je zapoceo svoj govor uz burno odobravanje mase. Na drugoj strani trga klošar je istovremeno počeo izgovarati potpuno nepovezane fraze, neke nerazumljive riječi. Uglavnom dobro se zabavljao kao i njegova publika koja ga je burno bodrila.

To je bio Prag '68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko može odoljeti, rugali su se sami sebi.

Kraj – Prag, 1968.

Šest mjeseci kasnije, kada su ruski tenkovi već pokopali Praško proljeće a penzionirani Dubček provodio dane u malom slovačkom selu, ponovo sam se našao u na tom istom trgu. U nešto manjoj, ali jednako impresivnoj masi.

Bio je to dan na koji se u Pragu vojnom paradom slavila godišnjica Oktobarske revolucije. Novo državno vođstvo nije se usudilo organizirati vojnu paradu ali je odlučilo obnoviti običaj da se na velike praznike, uz čehoslovačke zastave, na svim javnim zgradama istaknu i zastave SSSR-a. Bio je prvi puta nakon okupacije da su se na praškim fasadama zavijorile crvene zastave.

Elamr Klos je držao sat režije na FAMU. Bio je sumrak. Padala je neka sitna kiša. Čuli smo žamor s ulice, pogledali kroz prozor i ugledali omanju grupu ljudi kako stoji pred Narodnim kazalištem. Na njegovom su pročelju visjele dvije velike, dvadesetak metara duge, sovjetske zastave. Gomila je uspjela dohvatiti prvu zastavu i uz veliki je napor strgnuti s pročelja. Aplauz je odjeknuo ulicom. Uskoro je strgnuta i druga zastava.

Prekinuli smo klasu i izašli pred kazalište. Grupa ljudi se počela kretati. Na njenom su čelu dva mladića nosila narandžasti plastični tuljac s kojim se označuju radovi na cesti. Na njemu se vrtjelo žuto titravo svjetlo. Kretali su se u tišini istim onim putem kuda se nekada kretala vojna parada. Zastala bi pred svakom zgradom sa sovjetskom zastavom, obavila isti ritual trganja i krenula dalje.

Policija se nije pojavljivala. Čak ni ruske patrole koje su u džipovima danonoćno obilazile grad. Povorka, koja je u međuvremenu dobrano narasla, došla je do Staromjestskih Namjesti. Do trga na kome je, prije manje od pola godine, Praško proljeće po prvi puta i javno ozvaničeno.

Tu je policija odlučila intervenirati. Zatvorila je trg i napravila obruč. Situacija je postala ozbiljna. Došli su i blindirani autobusi koji su trebali odvesti uhapšene demonstrante. Čekao se trenutak kada ce početi tučnjava. Igrom slučaja našao sam se u prvom redu.

Policajac koji je stajao točno ispred mene, sredovječni muškarac dobroćudnog izgleda i pivskog trbuha, govorio je molećljivim tonom; "Djeco, idite kućama. Mislite da se meni ovdje stoji? Molim vas, idite kućama".

Masa se uskoro razišla.

PS   Kao nekome tko je rođen na jugu Europe, u prostoru gdje se ljudi strašno lako pale na patos i gdje krv ključa i na puno manjim temperaturama, ove su dvije scene s početka i kraja Praškog proljeća otvorile i zatvorile čitav jedan svijet.

Izmedju te dvije točke pred mojim se očima dogodio uspon i pad velike društvene utopije. Bila je to utopija u koju sam povjerovao, u kojoj sam učestvovao i čiji je pad zauvijek odredio moju "političku sudbinu". Nikada više nisam povjerovao u bilo koju politiku ili bilo koji pokret vođen politikom. Politika je za mene zauvijek izgubila utopijski element.

PS2   Profesor Otokar Vavra koji je režirao pedeset i tri igrana filma, režiser koga su četri režima odlikovala najvišim državnim nagradama i koji je umro u stotoj godini života, često nam je govorio da na hiljadu filmova samo stotinjak dobro počne a najviše njih desetak ima i dobar kraj. Ukratko: da je umijeće pravljenja filma umijeće oblikovanja kraja.

•  Bollywood
  

Kovanica nastala ukrštanjem imena najmnogoljudnijeg indijskog grada Bombaya, danas Mumbaia, i Hollywooda. To je najveći filmski centar Indije i istovremeno jedan od najvećih proizvođača filma u svijetu. Naziv se odnosi na filmove na Hindu jeziku koji su u pravilu dosta dugački i u kojima se dijaloške scene neprestano izmjenjuju sa scenama plesa i pjevanja.

Mostar, 2005.

Po hercegovačkom kamenjaru tražimo rezervne lokacije za snimanje «Karaule». Pokušavamo se osigurati u slučaju da u Makedoniji na vrijeme ne okopni snijeg. Pokojni Kemo Hrustanović, scenograf, predlaže da prenoćimo u Međugorju, u hotelu njegove prijateljice.

Međugorje, 2005.

Ulazimo u hotel. Tu je manje više sve od mramora. Po stolovima i zidovima bezbrojne su Blažene djevice u svim mogućim veličina i materijalima: od drveta, kamena, gipsa, plastike. Svijetle, okreću se, pale i gase.

U susret nam dolazi visoka žena u sariu. Na čelu joj je crveni tilak, znak koji u Indiji nose udate žene. Veselo širi ruke i viče: "Kemo, gdje si, pička ti materina!"

Nekoliko sati kasnije čuli smo njenu priču.

Bila je sretno udana za pilota JNA. No on je poginuo sredinom osamdesetih na aero mitingu u Parizu.

Došao je rat i postala je Tutina ljubavnica. On joj je pomogao da sagradi hotel. Ali onda su Tutu odveli u Hag i osudili za ratne zločine.

U Hercegovinu su došle mirovne snage UNPROFOR-a. Vodio ih je general iz Pakistana. Upoznali su se i nedugo nakon toga oženili. Njoj za ljubav general je ostavio vojsku i doselio u Međugorje. Godinu dana kasnije u Pakistanu je organizirao proizvodnju kipića Blažene djevice i u hotelu otvorio dućan za njihovu prodaju.

Pred kraj večere pridružio nam se i general. Visok čovjek markantnog lica i crne brade s velikim turbanom na glavi. Iz svakog mu pokreta izbija ljubav prema ženi u sariju.

Čekam da se odnekud oglasi sarangi, da zaljubljeni par ustane i da plešući zapjeva.

 C

• 'Continuity'

Neprekinuti slijed ili tok; suvisla cjelina.

Brela, 1947.

Iste godine kada sam rođen baka Olga je pored ljetnje kuće u Brelima zasadila četri čempresa. Mještani su je upozorili da se čempresi sade samo na groblju i da onome koji prekrši to pravilo donose smrt.

Zagreb,1948.
Baka je umrla u proljeće.
Deda je jedan od četri bakina čempresa prenio u Zagreb i zasadio iza njenog groba na Mirogoju. Godine su prolazile, čempres je rastao i natkrio grob.

Zagreb, 1984.
U proljeće, u istom mjesecu, umrli su moj otac i djed.
Nepunih pola godine kasnije pored bakinog čempresa niknula su još dva, gotovo ista.

Zagreb 1994.
U zimu je umro moj stric, najstariji očev brat. Pokopan je u istom grobu.
Iza crnog granitnog groba na zagrebačkom Mirogoju od tada rastu četri čempresa. Točno onoliko koliko ih je baka Olga zasadila u Brelima.

Zagreb, 2008.
Urna s pepelom moje majke, a nešto kasnije i urna s pepelom očevog najmlađeg brata, položene su u tu istu obiteljsku grobnicu. Izanad grobnog kamena uskoro su izvirila još dva izdanka breljanskog čempresa.

Sada ih je sveukupno šest.

D

• Directors cut

Film izmontiran onako kako ga je zamislio režiser. Ako režiser po ugovoru nema pravo na Final cut (zavrsni oblik filma) onda to pravo obicno pripada producentu. U takvim slucajevima režiserova se verzija pojavljuje nakon distribucije i najčešće se dosta razlikuje od filma koji su gledaoci vidjeli u kinima.

Tražim po webu da li postoji directors cut verzija "Bilo jednom u Americi". Nema je. Nikada nije izašla. Sinovi izgleda nisu uspjeli održati obećanje.

F

• Festival selektor

Osoba koja bira filmove, idejno usmjerava i kreativno oblikuje festival.

Cannes, 1981.
U hodniku Grand Pallea netko me potapše po ramenu i, ne čekajući da se okrenem, počne govoriti o "Samo jednom se ljubi" miješajuci u istoj recenici; česki, ruski i španjolski. "Honorio Rancano, selektor filmskog festival u Valenciji", predstavi se na kraju neobrijani muskarc zvačući dugu, slinom ovlazenu cigaru.

Valencia, 1981.
1936. Valencia je prestoljnica republikanske Španjolske. 1939. tu i završava život Republike. U Veljači 1981., u pokusaju puča, vojska izvodi tenkove na ulice Valencije. Svega nekoliko mjeseci kasnije Valencia postaje prvi grad koga Socijalisti osvojaju na izborima. Pocetkom Rujna tu organiziraju i svoju prvu "kulturnu manifestaciju"; filmski festival, t.z. Mostru.
U narednih desetak godina redovito sam dolazio u Valenciu, ponekad i više no jednom godisnje. Bio je to veseli, otvoren grad nasmijanih ljudi. Tu sam upoznao bezbroj zanimljivih ličnosti španjolske kuture i mnoge od onih koji ce kasnije voditi politiku te zemlje. Svi su bili prepuni fantastičnih priča o vremenu Franckove vladavine ali niti jedna od tih priča nije bila ni približno uzbudljiva kao Honorieva.
A on svoju pricu nikada nije ispricao u komadu. Ni meni, niti, kako se kasnije pokazalo, drugima. Samo bi ponekad, kao uzgred, spomenuo neki detalj, prepričao neku sliku i odmah bježao na drugu temu. Evo nekoliko komadića tog puzzla.

Barcelona, Paris, Ciudad de México, Athena, 1938 – 1947.

Honorio Rancano

Honoriov otac je anarhist, ministar u zadnjoj republikanskoj vladi. Padom Republike obitelj 1939. odlazi u izbjeglištvo. Honorio tada ima nepunih godinu dana. Prvo su u Francuskoj a zatim, tokom drugog svjetskog rata, u Mexicu. Nakon rata ih protjeruju u Grčku a od tamo, nakon pada komunističke vlade, 1947. deportiraju u Rusiju.

Valencia, 2011.
Kod Honoriove udovice i kćerke provjeravam vjerodostojno ove sage. No kako su i one čule samo istrgnute ulomke nisu sigurne šta je tu faktografija a šta je vrijeme pretočilo u fikciju.
Kažu da je najveći problem bila velika očeva biblioteka. Spakirao ju je, odnio u izbjeglištvo i nije se od nje odvajao. Tako je biblioteka, t.j. mogućnost da se ona negdje preseli ili ne, često odlučivala o narednoj životnoj destinaciji.

Rusia, 1947. – 1954.
U Rusiji su ih smjestili daleko na istok. Kao uzorni pionir Honorio postaje član delegacije Španjolske Republike u azilu. Tako jednom godišnje, 29.11., na dan Republike, avionom dolazi i u Beograd. S aerdroma ih vode na Avalu, na grob Neznanog junaka. Tu položu vijenac, snimaju ih i onda, bez zadržavanja, avionom vraćaju u Rusiju. Od čitave Jugoslavije pamti samo aerodrom i grobnicu na obližnjem brdu.

Prag, 1954. – 1957.
S dvadeset i šest godina dolazi u u Prag i upisuje književnost na Karlovom Univerzitetu. Godinu dana kasnije prelazi na FAMU, Filmski fakultet Akademije Muzinih Umjetnosti, i tu počinje studirati režiju.
Istovremeno, na drugom kraju svijeta, na Kubi, u brdima Siera Maestra, Fidel Castro okuplja vojsku za borbu protiv Baptiste. Honorio prekida studije, odlazi na Kubu i pridružuje se Castrovim borcima.

Siera Maestra, Havana, 1957. – 1965.
Na Kubi ostaje gotovo punih deset godina. Prvo kao borac a zatim kao visoki funkcioner u Havani. Zeni se i radi u Ministarstvu kulture gdje vodi odio za film.

Valencia, 1985.

Honorio Rancano i Rajko Grlić

Valencia
Sjedimo u restoranu kod Vasca i Honirio kroz smijeh i dim cigare prepričava prvi scenario koji je službeno dobio na čitanje. Poslali su ga Rusi. Model im je bio Eizenshteinov nikada dovrsen "Viva Mexico". Scenario je bio prepun konja i kaktusa. A konja, kao ni kaktusa, na Kubi jednostavno nije bilo.
"I sta si im dogovorio?"
"Nista. Pravili smo papirnate kaktuse i dovukli konje!".

Havana, 1966.
Che Guevara se razilazi s Castrom i odlazi podići revoluciju u Boliviju. S njim na put kreće desetero prijatelja. Medju njima su i Honorio i njegova supruga. Na aerodromu u Havani čekaju avion za Moskvu. Od tamo će, preko Praga, Beča i Ria, doci do Bolivije.
Na aerodromu Honorio priznaje supruzi da nema ni snage ni volje za novim revolucijama. Zaželio se zemlje u kojoj je rodjen a koju uopće ne poznaje. Odlučio je, ide u Spanjolsku. Prebacit ce se preko granice, živjet ilegalno. Moli ju da podje s njim. Ona ga razumije, ali drzi do date riječi i odlazi s Cheom u Boliviju.

Valencia, 1987.
Honiorio mi priča tu priču dok u knjižari listamo knjigu o Kubi. Zastaje na stranici s fotografijom mrtvog Che Guevare okruženog tijelima suboraca. Uhvaćeni su i ubijeni, u akciji koju je vodila CIA, jedanaest mjeseci nakon dolaska u Boliviju. Dugo gleda fotografiju a onda prstom dotakne jedno tijelo.
"To je ona. Prvi puta nakon aerodroma vidio sam je upravo na ovoj fotografiji".

Paris, Barcelona, 1966 – 1980
Na putu za Spanjolsku ostaje u Parizu punih sedam godina. Studira, pise, radi u filmskim ekipama. 1973. ilegalno prelazi granicu i u brdima iznad Barcelone osniva gerilsku filmsku distribuciju. Na 16 mm projektorima seljacima prikazuju "revolucionarne dokumentarce".

Valencia, 1981.
Socijalisti ga zovu da zajedno s Josephom Ponsom i Vicent Garcesom vodi filmski festival u Valenciji. Pepe, mladi gimnazijski profesor, kasnije vodja Socijalista u Europskom parlamentu, postaje direktor a Honorio selector.
Tako Miki i ja i dolazimo po prvi puta u Valenciu. Da predstavimo "Samo jednom se ljubi". Na kraju festivala, na sceni danas već davno zatvorenog Cine Goya, Honorio stoji pored nas dok Ricardo Muñoz Suay, pisac i producent Bunuelove "Virdiane", predaje Mikiju nagradu za najboljeg glumca a meni Grand Prix festivala. Munoz me predstavlja kao Sefarda. Honorio se, ne vadeći iz usta cigaru, glasno smije. Primam nagradu i kazem da mi je žao sto su moje odavde otjerali prije pet stotina godina. Da nisu, ovo bi sada bila Španjolska nagrada. Honorio zadovoljan namiguje.

Valencia, 1982

Honorio Rancano i Rajko Grlić

Odlučio je ostati u Valenciji. Ženi se, dobija kćerku, piše. Deset godina je selektor i producent Mostre.
U Španjolsku se vraća i njegov otac. Ima samo jednu želju; da putuje s ocem. Nalaze dućan o kome je otac toliko puta pričao i u njemu pronalaze kapu koju je sanjao svih ovih godina. Nekoliko mjeseci kasnije otac umire.

Zagreb, 1983.
Honorio dolazi u Beograd i Zagreb. Bira filmove za retrospektivu jugoslavenskog film. Vozim ga na festival u Pulu, pokazujem mu Istru.

Valencia. 1983.
Na jesen se u Valenciji održava retrospektiva. Josep Pons i Honorio Rancano izdaju knjigu; "El Cine Yugoslavo: Historia-Filmografía-Crítica". Jugoslavensku reprezentaciju predvode Nedeljko Dragić i Žika Pavlović, a u momčadi su Tanja Bošković, Srđan Karanović, Emir Kusturica, Zoran Simjanović, Lordan Zafranovic i ja.

Valencia, 1985.
Stojim s Honoriom u velikom izlogu cine Goya i gledam kako, u dva sata iza ponoci, preko hiljadu ljudi ceka da udje na projekciju :"U Raljama zivota".

Valencia, 1987.
Iz Madrida dolazim u Valenciju samo na jedno veče. Honorio vodi novotvoreni mini art multiplex s tri sale, knjižarom i barom. "Za sreću je potrebno troje", koje je te godine osvojilo Mostru, i koji upravo kreće u španjolsku distribuciji, ima cast biti jedan od prvih filmova prikazanih u tom kinu.

San Sebastian, 1989.
"That Summer of White Roses" ima premijeru u konkurenciji San Sebastiana. Dolazi Honorio. Idemo na večeru. Po običaju, prije večere, svraćamo u tapas bar. Pijemo crno vino i grickamo. Kao i uvijek on malo jede i puno pije.

Odjednom počne pucnjava.

Gosti se odmaknu od izloga, ali ne prekidaju razgovor. Pucnjava postaje sve glasnija.
U bar utetura mladić obliven krvlju. Nekolko gostiju ga zurno odvedi u kuhinju. Vani je sve bučnije; trci se, puca, viče. Ulaze uniformirani policajaci. Pogledom pregledavaju bar. Gosti se ponašaju kao da se ništa posebno ne dogadja. Policajci odlaze.
Izlazimo desetak minuta nakon sto je odjeknuo zadnji hitac. Nakon nekoliko koraka iznad glave nam odjeknu meci. Istovremeno padamo na pod. Honorio mi pokazuje da krenem za njim. Pužemo prema prvom zaklonu. Napokon vidim starog borca u akciji. Zabrinut je ali vidljivo uživa.
Trebalo nam je preko pola sata da prođemo nekoliko uličica i izvučemo se iz starog grada.
Na drugoj strani široke avenije, pred kazalištem u kome se održavaju festivalske projekcije, stoje ljudi i mirno gledaju policajce, oklopna vozila, nagađaju odakle dolazi pucnjava. Jedan od njih na tranzistoru slusa prijenos nogometne utakmice i istovremeno prati ulične borbe.
Honorio kaže da se to ovdje događa gotovo svake godine za vrijeme festivala. ETA koristi prisustvo brojnih novinara i uličnim bitkama pokušava privući njihovu pažnju.
Pred kazalištem su gigantski zvučnici. Mozartov "Don Giovinni" grmi svom snagom. Festival je, znajući sta ih čeka, bio spreman za zvučni okršaj. I zaista, tu na velikom trgu, u neposrednoj blizini starog grada, zhvaljujuci Mozartu, pucnjava se gotovo i ne čuje.

Valencia 1989.
Mostra slavi deseto izdanje. Odlazim s Tokyskog festival, tada vjerojatno najskupljeg festvala A kategorije na svijetu, tri dana prije kraja kako bi stigao na proslavu u Valenciju.
Pepe me vodi na koridu. U gradonacelnikovu ložu. U onu iz koje se daje znak za rezanje ili ne rezenja bikovog repa.
Tokom prve borbe u lozu ulazi djevojka i space mi da Honorio porucuje da odmah dodjem do festivala. Zvala je moja supruga iz Zagreba. Hitno je. Znam da Ana ne zove kada sam na putu. Mora da se nesto dogodilo Olgi. Uspanicio sam se.
Pred festivalskom zgradom čeka nekoliko ljudi iz organizacije. Prate me do Honorieve sobe. Vidim da nešto nije u redu ali od nervoze ne primjećujem njihove osmijehe.
Ulazim u sobu, oni zatvaraju varata a ja zovem Anu. Zvali su je iz Tokya i rekli da je "That Summer of White Roses" osvojio Grand Prix .
U tome se trunutku se otvaraju vrata i na njima pobjedonosno, s cigarom u zubima i bocom sampanjca u ruci, stoji Honorio. Iza njega gotovo svi koji rade na festivalu. I oni podizu boce, otvaraju ih, nazdravljaju.
Kada smo culi punu vijest o Tokyskim nagradama optužujem Honoria da sam zbog njega i njegove proslave propustio životni "Kodak moment". Film je osvojio Grand Prix a ja nagradu za režiju. Predsjednik zirija bio je Yves Montand a nagradu za najboljeg glumca dobio je Marlon Brando koji je i bio na dodjeli. Propustio sam fotografiju s dvojicom velemajstora.

Zagreb, 1991.
Honorio zabrinuto zove iz Valencije. Vasco, vlasnik malog baskijskog restorana u kome smo proslavili mnoge nagrade, pojeli puno malih jegulja i popili podosta vina, nudi stan. Nije velik, ali je u centru grada. Vascu momentalno ne treba i u njemu možemo ostati dok se ne snađemo. Našao mi je i posao. Predavati ću film. A i državljanstvo će se lako srediti. Kralj je objavio da svim potomcima onih koji su prije pet stotina godina protjerani iz Španije daje državljanstvo. Zahvaljujem mu. Pokušavam ga smiriti.
"Nije još tako strašno."
"Znam, ali će biti!", viče Honorio.

Mostar, 1995.
Honorio vodi ekipu španjolske TV koja snima film o Mostaru. Zove me iz Splita. To je zadnji puta da se čujemo.

Valencia – Zagreb, 1998.
Ležim u bolnici. Honoriova kćerka javlja da je umro tata. Moli me da dođem i da mu na sprovodu držim govor. Ne mogu ni iz kreveta, a kamoli na put. Pišem nekoliko rečenica. Molim Pepea da ih pročita.
"Honorio Rancano je umro radeći na scenariju "Moj otac", piše madridski "El Pais" opraštajući se od Honoria.

Valencia, 2011.
Vraćam se u Valenciju nakon više od 20 godina. S Pepeom sjedim kod Vasca. Pričamo o Honoriu, slažemo puzzle. Vasco se smije i govori:
"Stan je jos uvijek prazan. Jos uvijek se možes preseliti i živjeti ovdje s nama kao čovjek a ne da se vučes po toj Americi".
Na festivalsku projekciju "Neka ostane među nama" Honoriova udovica i kćerka donose knjigu poezije koju su mu posthumno štampali prijatelji. Pitam ih za biblioteku Honorievog oca. Da li ju je vratio u Španjolsku? Ne znaju.
Noć prije povratka u Ameriku provodim kod Yvone i Pepea. Žive u brdima iznad Valencije okruženi plantažama narandža i limuna. Sve je u cvatu. Fantastićno miriše.
Pepe mi daje reprint izdanje njegove i Honoriove knjige o jugoslavenskom filmu. Večeramo s Idom i Yvoninim bratom i slušamo Morentea. Pričaju o nestanku Španjolske koju sam upoznao prije trideset godina. Valenciu sada drže ekstremni desničari.

Athens, 2011
Yvone javlja da su gradske vlasti odlučile zatvoriti Mostru. Studenti organiziraju protesni miting. Mole da nesto napišem. Ispisujem nekoliko gorkih rečenica, spominjem Honoria. Pepe to čita na mitingu.

Valencija, 2012.
Na webu nalazim vijest:
"Ulice Valencije jučer su se crvenile od krvi lokalnih studenata i srama onih koji su se na najbrutalniji mogući način za to pobrinuli. Mirne demonstracije španjolskih studenata protiv rezova u obrazovanju jučer su u Valenciji ušle u svoj četvrti dan, ali ovog se kobnog ponedjeljka nije sve mirno završilo. Šef lokalne policije Antonio Moreno za to se pobrinuo poslavši hordu naoružanih specijalaca koje je doslovno poslao u lov na studente. Sve je podsjećalo na Pamplonu, samo su bikovi bili plavi. Fotografije i snimke s mjesta događaja pokazuju mlade ljude krvavih lica i razbijenih glava i policiju koja mlati sve pred sobom. Slične scene gomile ljudi koja panično trči ulicama dosad su u Španjolskoj bile rezervirane za Pamplonu, samo što su mladiće i djevojke ovog puta umjesto razjarenih bikova jurili još razjareniji specijalci u punoj ratnoj spremi...."

• Fiction & Nonfiction

Po nekoj općoj podjeli narativni film spada u "fiction" a dokumentarni u "nonfiction" kategoriju. No svaki film, pa tako i dokumntarni, selektira stvarnost i time ju oblikuje u novu stvarnost. Zato se mirno može reći i da je svaki film «fiction» koji u manjoj ili većoj mjeri želi da se vjeruje u njegovu stvarnost, u njegov «nonfiction».

Pozvonio sam na vrata prizemnog stana na Mažuranićevom trgu. Otvorila ih je žena kojoj je, zbog prigušenog svijetla i debelog namaza šminke, bilo vrlo teško, gotovo nemoguće, odrediti godine. Šezdeset, šezdeset pet, možda sedamdeset.

Sjeli smo u dnevni boravak ispunjen teškim mirisom kolonjske vode. Ponudila me je slatkim likerom i počela svoju priču pokazujući mi istovremeno fotografije u albumu. Bila je balerina. Plesala je svugdje. Za vrijeme rata i u Kabaretu Dverce u Ilici kod Strozzia i u Hrvatskom Narodnom Kazalistu u kome je ostala i nakon rata.

Dugo je trajalo to listanje prije no što je izvadila dnevnik po koji sam došao. A taj dnevnik je bila jedna jedina stranica t.z. trgovačkog papira presavijenog na pola. Čitav tekst, ispisan rukom, bio u u jednoj jedinoj rečenici, bez točke i zareza.

Kao balerina HNK upoznala je, odmah nakon rata, mladog policajca. Zaljubili su se i vjenčali. Bio je lijep muškarac, pomalo opsjednut sexom. Uskoro se pokazalo da je i patološki ljubomoran. Danima bi ju držao zaključanu u sobi i puštao je samo na predstavu u kazalište. Nakon nekoliko godina uspjela se od njega rastati. On se ponovo oženio, imao dijete i jednoga dana, vozeci Fiću, poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Kada sam pročitao dnevnik ona je okrenula novu stranicu u albumu i ponosno pokazala fotografiju, očito snimljenu prije četrdesetak godina, na kojoj je bila gola. Lijepo je izgledala. Kada sam okrenuo pogled sa slike prema njoj video sam da me gledala nekom čudnom staračkom koketnošću. U tom sam se trenutku napokon sjetio gdje sam već video scenu u kojoj sam se upravo zatekao; u Wilderovom "Sunset Boulevard-u". Joe Gillis, mladi scenarist nehotice završi kod Norme Desmond, velikoj zvijezdi nijemog filma. I ona mu pokazuje fotografije i vadi svoj rukopis za budući film.

Zove me urednik zagrebačke izdavačke kuće, ne sijećam se više njegovog imena ni koja je to kuća bila, i pita me da li sam čitao tekst Ruže Jurković. Koji tekst? Pa tekst njene knjige "Samo jednom se ljubi". I onda mi objašnjava da im je ponudila autobiografski tekst koji točno prati svaku scenu filma. Ukratko: prepisan film. Šta da rade? Ja se smijem i odgovaram da to ne ovisi o meni. To je njihova odluka. I on se smije. Kaže da zna, da ne može objaviti. Samo je htio provjeriti da li znam.

I zaista knjiga nikada nije objavljena. Niti sam ja ikada pitao gospođu Ružu Jurković zašto je povjerovala da je to što se događa na platnu zaista njen život.

Nisam pitao jer sam se bojao da ne povrijedim tu krhku liniju imaginacije kojom je život otišao na platno i onda se iz tog svijeta fikcije vratio u stvarni život.

S

• 'Sync sound'

Na filmu slika i zvuk se snimaju odvojeno. Snimljen zuk koji odgovara snimljenoj slici zovemo; sync sound.

Zagreb, 1957.
Kino 'Mosor', ZagrebImao sam deset godina kada sam u našem susjedstvu u kinu "Mosor", u ulici Socijalističke Revolucije, gledao njemački western; "Fredy pod tuđom zvijezdom".

Na putu kući shvaćam da sam izgubio novčanik.Trčim nazad u kino. U praznoj dvorani nema novčanika.

Narednih nekoliko dana dolazio sam u kino s nadom da će netko vratiti novčanik. Da me nekako utješi biljeter bi me puštao da bez karte gledam film.

Novčanik nisam pronašao, ali sam zato "Fredy pod tuđom zvijezdom" video nekih deset do petnaest puta. Sumnjam da sam ijedan drugi film gledao toliko puta.

Unatoč svih tih gledanja iz cijelog filma sjećam se samo jedne scene; kauboj sjedi uz jezero, svira gitaru i na njemačkom pjeva neku strašno tužnu pjesmu. Iza njega čisto jezero, plavo nebo, snijegom prekrivene planine. Pamtim samo da taj tužni zvuk i vedra slika nikako nisu išli zajedno.

New York, 1993.
Na večeri smo kod velikih znalaca i kolekcionara svega što je vezano uz film. Riječ po riječ došli smo i do "Fredy pod tuđom zvijezdom".

Domaćin ustaje, odlazi u drugu sobu, vraća se s malom singl pločom. Fredy i njegova tužna kaubojska pjesma na njemačkom ispune blagovaonicu. Vani pada snijeg. Manhattan u punoj zimskoj raskoši. I opet nepremostiv raskorak slike i zvuka.

Munchen, 2000.
Mixam "Josephinu". Vraćam se u hotel. Kasno je. Kiša pada. Gladan sam i tražim neki restoran u okolici. Ulazim u prvi koji izgleda relativno pristojno. U njemu nema niti jedne žene. Samo muškarci uglavnom poodmakle dobi, njemački tužnog izgleda. Neki sjede sami, neki u društvu. Gledaju me i smiješkaju se. Dolazi konobar. I on se smješka. Tapše me po ramenu, dugo zadržava ruku. U restoranu sam starih i ne pretjerano imućnih homoseksualaca.

Iz zvučnika dopire muzika. Da, to kauboj Fredy pjeva svoju tužnu pjesmu.

Zvuk je napokon pronašao svoju sliku.

Twitter

• < Prethodna
• Sledeća >