RANKOVE BEOGRADSKE ŠEZDESETE - Ranko Munitić, Crna magija celuloida

Ranko u TrakošćanuRanko u TrakošćanuTod BrowningTod BrowningSvaka umjetnost ima svoju pastorčad, grešne sinove, crne ovce. Filmska naročito. Koliko je autora nestalo u mraku bunkera samo zato što svojim djelima nisu zadovoljili kaprice producenata, privukli dovoljnu pažnju publike ili zato što su ostvarili kreacije različite od prihvaćenih i univerzalnih konvencija?

Slučaj Toda Brauninga nije jedini, premda ostaje jedinstven čak do danas. Taj američki reditelj sasvim osebujnog umjetničkog profila još uvijek nema svoje monografije, nema zasluženog mjesta u historiji sedme umjetnosti, čak se nitko nije odlučio da mu posveti mjesto u okvirima retrospektivnih programa. O tom stvaraocu ništa ne zna velika većina sineasta — ili pak pamti sporedne, informativne podatke. Tko je Tod Brauning, reditelj koji je zajedno sa Štrohajmom asistirao Grifitu u „Ne-trpeljivosti", da bi uskoro ušao u krug njegovih stalnih suradnika? Šta je na ekranu ostvario čovjek koji je sa šest godina pobjegao od kuće i priključio se putujućem cirkusu? Nepravde filmskih historičara često su iznenađujućih razmjera. Jer, uz prezir koji prati Brauningov opus u većini filmskih kronologija vezano je neopravdano nipodaštavanje jednog žanra koji zaslužuje daleko veću pažnju od ukazane: riječ je o „filmu strave", pokretu koji u Americi postepeno raste od 1920. do 1930, da bi u periodu 1931.—1936. izbacio niz izvornih, snažnih i bizarnih kreacija.

Stvaralački put Toda Brauninga neodvojivo je vezan za evoluciju „filma strave". Jedan od pionira žanra, njegov najveći pjesnik, on je tajanstveno nestao iz filmskih studija upravo u trenutku kada su filmovi ove vrste počeli odražavati krizu i dekadansu. Tek 1962. — u trenutku njegove smrti — rijetki entuzijasti sjetili su se njegovog imena, i od tog trenutka datiraju glavni pokušaj revalorizacije i studiozne analize njegovog rada.

U Holivud je Brauning došao 1914. godine. Radio je kao glumac, redaktor scenarije, asistent i pomoćni reditelj. 1917. realizira prvi samostalni film, ali se u prvim godinama ne izdvaja iz produkcije osrednjih produkata na sentimentalne i avanturističke teme.

Njegov uspon počinje u trenutku susreta s Lon Čenijem, „čovjekom s tisuću lica", poznatim glumcem koji je dvadesetih godina dominirao američkim ekranom inkamirajući likove unakaženih i jezovitih čudovišta. Čudesna moć transformacije Lon Čenija našla je u Branuingu pravog suradnika, „Ramena trojka", kojeg su snimili postigao je silan uspjeh i otvorio širom vrata daljnjoj suradnji tih neobičnih kreatora jeze.

Lon Chaney u filmu Toda BrowningaLon Chaney u filmu Toda BrowningaI tu Brauning iznenada pronalazi pravu inspiraciju i snagu svog izraza, pronalazi krajnje bizarne situacije, stvoriti ličnosti koje vanjskom i intimnom deformacijom odražavaju svu unutrašnju grozu egzistencije, u crnilu od monstruma simbol čovjekovog prokletstva — to su njegove filmovima možda suviše preokupacije u filmovima koje je snimio sa Čenijem. Uspjesi se nižu: „Crna ptica", "Nesveta Trojica", ,,Put za Mandelaj", „Nepoznati". i naročito „London poslije ponoći" predstavljaju najneobičnije vizije svog vremena na ekranu, superiorne njemačkim ekspresionistima i nordijskim misticima, ima u ovim mraka, nakazanosti, grubosti i užasa — ali svaki od njih ipak nadilazi okvire atrakcije i vanjskog efekta. Jedan nazor na svijet, mračan ali autentičan u svojoj tamnoj poetskoj gami, rađa se u neobičnim kadrovima kao plod suradnje glumca i reditelja koji su podjednako opsjednuti, nemirni i neobjašnjivi u svojoj trci za strahom.Lon ChaneyLon Chaney

Mnogi historičari pogrešno zaključuju da je američki „film strave" (1931. — 1936.) recidiva i „labuđi pjev" ekspresionizma. Ništa pogrešnije od toga! Doduše, američki ekran asimilirao je mnoge elemente njemačkih umjetnika u periodu 1920. — 1930, što je vidljivo i iz spomenutih filmova ovog „đavolskog" tandema, ali su filmovi iz tridesetih godina i iz epohe koja je slijedila izrazili jednu poetsku pobunu koja je po svojim tematskim, filozofskim i estetskim dimenzijama autentično vezana za američko društvo i stvarnost. samo zakašnjela 

Nije ishodište tih djela samo u velikoj ekonomskoj krizi koja je u tim trenucima potresla kapitalističku instituciju, već prije svega u silnom unutrašnjem nemiru, buntu i nesigurnosti koje je izazvala u psihologiji građanina, masovnog pripadnika američkog društva. Pored filmova gangsterskog žanra koji u to vrijeme izražavaju svu nemoć i krhkost društvenog reda, pored destruktivne komike braće Marks koji na ekranu diviniziraju nove oblike crnog humora i perverznih podvala — upravo „film strave" sa halucinantnim vizijama Brauninga, Uejla, Kentona, Mamuliana, Frojnda i drugih izražava unutrašnji potencijal straha i more koji se sakupio u kolektivnoj svijesti vremena.

F67, Beograd, 1966-1967