Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

RANKOVE ZAGREBAČKE ŠEZDESETE - Ranko Munitić, Fantastika na ekranu

Mršava bilansa

Ranko Munitić, oko 22 godineRanko Munitić, oko 22 godine

Fantastični film, »science-fiction« kako ga zovu Amerikanci, predstavlja prototip moderne filmske bajke, opremljene svim onim iskustvima, činjenicama i spoznajama do kojih je došla suvremena nauka — kako u svojim postignutim dometima, tako i u perspektivnim slutnjama. San o putovanjima kroz svemir, o osvajanju novih svjetova, o otkrivanju udaljenih tajni — prešao je na ekran pod utjecajem drugih umjetnosti, naročito literature — ali je na celuloidnoj traci ostvario mnogo vlastitih, samosvojnih vrijednosti. Šta smo vidjeli od svega toga?

Skoro ništa. Prije pet ili šest godina još se dešavalo da poneki »science-fiction« film zaluta na naše ekrane: gledali smo tako »Borbu u svemiru« Josepha Newmana (1955), »Zabranjenu planetu« Freda M. Wilcoxa (1956), »Godzillu« Inoshira Honde (1955) ... A davno, mnogo ranije, vidjeli smo »Sudar svjetova« Rudolpha Matéa (1951 ) i »Rat svjetova« Byrona Haskina (1953). I to je čitava bilansa.

Izgleda da domaći distributeri vrlo dremljivo prate aktuelna filmska zbivanja: njihova stidljivost ispoljena pri uvoženju filmova počinje polako prerastati u sistematsko maltretiranje našeg kino-programa, na kojem caruju konvencija i kič, a tek sa priličnim zakašnjenjem pojavljuju se djela o kojima smo čitali ili čuli prije izvjesnog vremena. Opadanje interesa za atraktivne filmove, za komercijalna ali u isto vrijeme vrijedna djela — očituje se na nizu planova. Na primjer, skoro da više i nema značajnih vesterna, uspjeli historijski spektakli (»Spartak«, »Ben Hur«) uvoze se nakon dugog oklijevanja, a o totalnom pomanjkanju muzičkih komedija i revijskih filmova bolje da i ne govorimo. Dva žanra koja u ovom trenutku uživaju popularnost svjetskih razmjera također se nalaze na listi potpuno zapostavljenih. To su filmovi strave i filmovi naučne fantastike. Na žalost, distributeri ni ranije nisu bili milostiviji prema filmovima te vrste. Kao sporedni detalji tog zanimljivog žanra pojavili su se tu i tamo još poneki, vrlo osrednji primjerci (japanski film »Ljudi sa planete tajni«, talijanski »Smrt dolazi iz svemira«, sovjetski »Planeta Bura« i »Čovjek amfibija«) — no sve su to bili samo fragmentarni surogati ovog bogatog roda.

Sa filmom strave još je gore.

Nakon infantilne parodije »Abbot i Costello susreću Frankensteina« (1949) gledali smo samo jedan zanimljiv film (Roger Corman: »Njihalo strave« iz 1961) i jedan papirnati promašaj (Terence Fischer: »Fantom londonske opere« iz 1962). Perspektiva također ne izgleda naročito ružičasta. Od svega zanimljivog što je u tim žanrovima stvoreno posjedjnih godina, vjerojatno ćemo vidjeti samo dva filma iz serije o superšpijunu Jamesu Bondu (»Dr No« i »Goldfinger«), zatim intelektualistički »science-fiction« Jean-Luc Godarda »Alphaville« (1965), te jedan od najvećih uspjeha već spomenutog Rogera Cormana — »Grob Ligeie« (1965) koji je snimljen prema motivima pripovijedaka Edgara A. Poea.

Korijeni jedne zablude

Ako spomenuta nebriga distributera prema westernima, dobrim spektaklima i muzičkim filmovima proizlazi uglavnom iz neobavještenosti i pomanjkanja mašte pri sastavljanju repertoara — u slučaju filma strave i »science-fictiona« stvari se kompliciraju: u odnosu na te žanrove postoji, naime, čitav niz predrasuda, pogrešnih uvjerenja o tobožnjoj bezvrijednosti, štetnosti i nepotrebnosti. Budimo iskreni: ni film strave ni »science- -fiction« ne izmiču pravilu koje progoni svaki žanr: mnoga djela uistinu nemaju naročite vrijednosti, iscrpljuju se u plitkom efektu i u jeftinim senzacijama. No, treba li zbog toga odbaciti čitav žanr? Treba li mu zabraniti pristup na repertoar — a taj se kod nas baš ne može pohvaliti izuzetnim bogatstvom i maštovitošću.

»Film strave« naročito je na udaru mnogih kritičara, cineasta i prikazivača: fantastika i poetska nestvarnost izražena u filmovima te vrste često se potpuno pogrešno izjednačava sa dekadentnim mistifikacijama i priglupim izmišljotinama. U kolikoj je mjeri to netačno najbolje govore vrhunski primjeri tog žanra — no mi ih, na žalost, nismo vidjeli - baš zbog spomenutih preduvjerenja i predrasuda.

Male lekcije iz historije

A takvi stavovi, na žalost, nisu prošireni samo kod nas. Jer, tek u posljednjih pet ili šest godina revaloriziraju se raniji stavovi filmske historije i estetike prema fantastičnim filmovima.

Ne treba zaboraviti da i film strave i »science-fiction« imaju na ekranu svoju dugu i vrijednu tradiciju — koja počinje zajedno sa prvim pojavama novog medija, još u filmovima starog Georgesa Mélièsa. Međutim, svoj puni uspon ti radovi doživljavaju u kasnijim epohama — u trenucima kad je poremećena društvena i psihološka struktura života sama navela umjetnike da se u svom poetskom izražavanju posluže neobičnim, prijetećim, često jezovitim oblicima i figurama. Takav je njemački ekspresionizam iz dvadesetih godina, takav je američki film strave iz epohe nakon 1930. U prvom slučaju ti su filmovi izražavali unutrašnje lomove Njemačke koja se našla uništena ratom kojeg je sama pokrenula — u drugom slučaju uzroci su ležali u velikoj ekonomskoj krizi koja je potresla američki kapital i duboko uznemirila čitavo društvo, sve oblike njegove stvaralačke nadgradnje.

Nije dakle tačno da fantastični motivi niču na ekranu isključivo kao sredstva komercijalne eksploatacije filma — kao funkcije jeftinog pridobivanja i privlačenja publike. Najvredniji filmovi strave i naučno-fantastična djela ostvarena su u trenucima kad se o čovjeku i životu nije moglo govoriti na uobičajen, smiren i harmoničan način. U tome i leži njihova istinitost — sama historija društva služi im kao konkretan alibi.

Zabranjene planete

Ako iz spomenute klasike ponešto možemo vidjeti na programima Kinoteke (bolje rečeno: mogli smo vidjeti, dok je ta divna ustanova još imala svoju dvoranu u Zagrebu) - iz suvremenog razvitka filmske fantastike potpuno nam je nepoznat najveći dio. Navest ću samo nekoliko primjera koji govore o svemu što nam ovakva situacija uskraćuje.

Već sam istakao odličnog americkog režisera Rogera Cormana, koji se proslavio svojim filmovima napravljenim prema motivima Edgara Poa. Pored »Njihala strave« i »Li- geie« — trebalo bi svakako vidjeti odlično režirana djela »Pad kuce Usher« (1960), »Maska crvene smrti« (1963) ili »Priče strave« (1962). Snimljeni u koloru, obojeni posebnom poetičnošću, ti filmovi nalaze svoje mjesto u strujanjima modernog filma — i šteta je što su nam njihova rafinirana iskustva nepoznata. Roger Corman nikako nije autor o kojem se može govoriti s nipodaštavanjem.

Zadnjih godina »science-fiction« doživio je izraziti umjetnicki uspon. Mnogi eminentni režiseri pozabavili su se tim žanrom: pored Godarda spomenimo Françoisa Truffauta (»Fahrenheit 451« iz 1966), Stanleya Kubricka (»Dr Strangelove« — 1964, »Tisuću i jedna svemirska odiseja« — 1966), Johna Frankenheimera (»Drugi« iz 1966), Irwin Aliéna (»Tunel kroz vrijeme« — 1966) itd. Da i ne spominjem zanimljiva djela iz ranijih godina. N'avest ću samo »Fantastično putovanje« Richarda Fleischera (1965) koje govori o putovanju jedne mikropodmornice kroz ljudski organizam, i »Čovjeka sa očima na X-zrake« 

 Rogera Cormana (1963) u kojem ovaj režiser koristi sasvim nove mogućnosti snimanja u koloru — puštajuci potpuno mašti na volju.

U stilu zaključka

Ne nalazim, moram priznati, nikakvog opravdanog razloga za prezir koji distributeri pokazuju prema filmovima ove vrste. Ne treba, naravno, ni iz jednog žanra uvoziti baš sve, izbor i selekcija vrijednosti neophodni su činioci svakog repertoarnog plana. Ali baš u ovim trenucima kad se uvoznici filmova laćaju svih mogućih sredstava da bi zaradili i profitirali (sjetimo se samo ništavne serije televizijskih vesterna starih petnaestak godina koji upravo obilaze naše dvorane) — čini mi se da bi jedna probrana serija fantastičnih filmova i te kako osvježila repertoar. A pored toga, stekli bismo neophodnu informaciju o jednoj vrsti suvremenog filma koja sigurno zaslužuje pažnju — a u zamjenu pored razonode nudi i mnoge vrednije elemente.

Jer uza svu privlačnost i atraktivnost takvih djela — čini mi se da ne treba sumnjati u njihov značaj: jedna kasnija historija filma, napisana iz buduće distance od dvadeset ili više godina, sigurno će ukazati na unutrašnje razloge ovog vremena koji su u periodu od 1958. do 1966. doveli do procvata fantastičnih motiva na ekranu.

Svaki fenomen, bez obzira kojoj umjetničkoj grani pripada, posjeduje svoje logično mjesto u vremenu i prostoru: umjetnost sama odabire i tokom razvitka odbacuje ono što je sporedno i nepotrebno. Zašto, dakle, vršiti apriornu, subjektivnu selekciju — čak i tamo gdje su vrijednosti očigledne?

Na žalost, kritičari i gledaoci ne mogu sami odgovoriti na ova pitanja i probleme. Barem ne u konkretnom vidu.

(Tekst preuzet iz 'Polet' 1966 god.)