Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Snježana Banović – Branko Gavella i oblikovanje naših kazališnih politika u XX stoljeću. Između politike i ideje Novog Teatra.

  • Štampa

I. Kroz teoriju do prakse: rane godine u kritici i u zagrebačkom kazalištu

Snježana BanovićSnježana BanovićGavellini počeci u kazališnoj praksi vežu se uz posljednju etapu razvoja hrvatske kazališne Modernekada se «pojavom novih imena, stilskih strujanja, a i uspostavom nove države, mijenja donekle i struktura našeg kazališnog organizma» . Što se tiče upravljačkih osobnosti koje mladi Gavella zatiče u svojim počecima, vrijedi istaknuti one ličnosti čije se djelovanje u određenoj mjeri doista može nazvati reformatorskim, ali i utjecajnim u pogledu djelovanja budućeg kazališnog autoriteta. Bili su to u prvom redu intendant Vladimir Treščec – Branjski, dobar poznavatelj suvremene europske književnosti koji dolazi na čelo zagrebačkoga kazališta 1909. godine te Josip Bach, Miletićev đak, glumac i redatelj velikoga opusa s čak 350 režija klasičnog i domaćeg repertoara koji je u trenutku Gavellina ulaska na zagrebačku pozornicu bio na čelu Drame. Mladi Gavella tako se kao redatelj mogao lako snaći unutar čvrstih repertoarnih odrednica Drame: srednjeeuropski repertoar s ponajvećom pažnjom usmjerenom na Beč, grad njegova studiranja i naročito na nove pisce naturalističkog smjera. Treščec i Bach, zahvaljujući svojem profesionalnom europskom pedigreu, osim Gavelle dovode u zagrebačko kazalište domaće umjetnike angažirane i priznate u europskim kazališnim središtima (Ančica Kernic, Gemma Boić, Hermina Šumovska), ali i Ivu Raića, «predstavnika novog umjetničkog tipa» koji ubrzo postaje dominantna figura našega glumišta koji je nesumnjivo imao čime utjecati na budućeg redatelja. Sam Gavella, koji je kao kritičar «prokomentirao kroz četiri godine cijeli dramski o operni repertoar našeg kazališta, ali i neke druge značajne pojave onoga vremena» zamijetio je i niz novina u upravljanju i programiranju kazališta u kojem je došlo do vidljivih kreativno-organizacijskih pomaka. Sve je to bilo moguće, između ostalog i stoga jer je jedan od prvih poteza Treščecove uprave bio preseljenje kazališta iz Odjela za unutrašnje poslove u Odjel za bogoštovlje i nastavu.Iako se ono i dalje, kao i sve ostale javne ustanove tretiralo po tvrdim birokratskim obrascima, napredak je bio u tome što se iz strogo političko – administrativnog sektora prešlo u prosvjetni, u kojem se moglo računati Mladi Branko Gavella na početku karijere kazališnog kritičaraMladi Branko Gavella na početku karijere kazališnog kritičarana više razumijevanja unutar struktura i na veću financijsku slobodu. Kad se sve zbroji, Gavellin je početak bio određen kreativnim potencijalima Raića, Bacha i Treščeca, od kojih su dvojica potonjih do danas upamćeni i po svojim dubioznim metodama upravljanja kazalištem. No, jedno je sigurno: kazalište je u njihovo doba doista bilo «poprištem svih javnih, ali i zakulisnih političkih odnosa, stranačkih nadmetanja pa i nadmudrivanja te je navlastito do izbijanja I. svjetskoga rata stajalo u središtu mnogostruko usmjerene pozornosti.»

Mladi je Gavella u svojim kritikama i člancima povremeno progovarao i o značaju nacionalnoga kazališta u kulturno-političkome kontekstu što «najjasnije dolazi do izražaja u sumnjama koje mladi kritičar izražava prema ispunjenju nacionalno-socijalnoga poslanja što ga naše kazalište mora izvršiti u sredini koja mu je nakon dugih borba omogućila životne uvjete.» Prvenstveno uočava stalno prisutan «ponor između očekivanog i stvarno učinjenog», potom teško «novčano pitanje» u pogledu «vanjske egzistencije kazališta» te postavlja ono vječno pitanje koje mnogi postavljaju i danas: «može li naš siromašni narod koji se na području znanstvene i umjetničke kulture mora boriti s tako primitivnim poteškoćama, potrošiti nerazmjerno mnogo radnoga kapitala i novčanih sredstava na jedan jedini zavod?»

 

II. Rat kao prva cezura u karijeri i ravnateljstva dramskim ansamblima u dva središnja grada nove države

Prvi će svjetski rat, osim skretanja pozornosti s kazališnog života, po prvi put, zaustaviti odmah na početku Gavellinu kazališnu karijeruno ubrzo nakon njegova povratka s bojišnice, uslijedit će Bachov poziv u HNK u kojem Gavella ubrzo ostvaruje niz zapaženih režija klasičnih i suvremenih autora na zagrebačkoj sceni - od Zajca i Šenoe do Ibsena i Shakespearea nakon kojih i službeno postaje kućni redatelj i dramaturg zagrebačkoga kazališta. Rješenjem Ministarskog saveta od 1. X. 1919. zagrebačko je kazalište proglašenosredišnjim državnim pozorištem, rangom koji još važi za kazališta u Beogradu i Ljubljani, aline potpada odmah pod kompetenciju središnje vlade u Beogradu te njime i dalje upravlja vlada u Zagrebu koja mu redovito mijenja imena i djelokrug što uzrokuje velike upravljačke krize s mnogo, redom političkih imenovanja i smjena.

Napokon, rješenjem Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, ravnateljem Drame u mandatu intendanta Julija Benešića (imenovan u svibnju 1921.) proglašen je Branko Gavella. Misija njihova upravljanja kazalištem kao nikada dotad svjedoči o briljantnom osjećaju za upravljanje modernom kazališnom organizacijom onoga vremena jer on obećava i izvršava «jedan umjetničkim mjerama pouzdano mjeren repertoar te održavanje najživlje veze sa svim idejama koje i drugdje zauzimaju i pokreću duhove čovječanstva» . U gotovo pet svojih ravnateljskih sezona izvodi preko 30 praizvedaba domaćih drama, od kojih je najvažnije spomenuti ulazak na scenu HNK Miroslava Krleže kojem sve praizvedbe i režira ravnatelj Gavella.

Susret Branka Gavelle i Miroslava Krleže umnogome je za obojicu bio sudbonosan te će u obojici, unatoč «stalne i podjednako strastvene prepirke» preokrenuti mnoge svjetonazorske zasade u smjeru lijevih ideologijskih stremljenja te tako «najaviti novo poglavlje u povijesti našega glumišta». Taj će svjetonazor i biti uzrokom mnogih budućih cezura u djelovanju Branka Gavelle: od zabrane Galicije (1920.) preko puta u Moskvu (1928.), uklanjanja s položaja direktora Drame u Beogradu i njegova nimalo lakog položaja u režimu Ante Pavelića.

   Miroslav Krleža i Branko Gavella na početku dugogodišnje suradnje u jugoslavenskim kazalištimaMiroslav Krleža i Branko Gavella na početku dugogodišnje suradnje u jugoslavenskim kazalištima 

 

III. Desetljeće odsustva iz Zagreba i ovdašnjeg kazališnog sustava, novi rat i ponovni bijeg iz Zagreba

Premještaj u državnu službu (Ministarstvo prosvete u Beogradu, 1929.) s koje demonstrativno odstupa za nepuna dva mjeseca uzrokuje i rjeđe angažmane u središnjim kazalištima u zemlji. Osim povremenih izleta u zagrebačko i u ljubljansko kazalište, sve do 1939. režira najviše u pokrajini (Varaždin, Osijek, Sombor, Split, Novi Sad, s po jednim skretanjem u milansku Scalu i sofijski Naroden teatar). Kako je 1931. postao kućnim redateljem Zemaljskog kazališta u Brnu u njemu će od 1931. do 1939.ostvariti čak 59 režija, a bit će i čest gost u Narodnom kazalištuu Pragu. U tome je intenzivnom radu zasigurno imao priliku upiti i neke drugačije estetsko-strukturalne običaje, ali i načine vođenja kazališne i općenito, kulturne politike od onih koji su tradicionalno vladali u Zagrebu. S bogatim novostečenim iskustvima vraća se u Zagreb, na mjesto «redatelja Drame i Opere» gdje ostaje nešto više od godinu dana, do kolovoza 1940. kada ga put nanosi ponovno u Beograd gdje nakratko radi kao profesor na Muzičkoj akademiji.

   Branko Gavella s tehničkim ansamblom i ekipom predstave Ukleti Holandez na sceni Hrvatskog državnog kazališta u studenom 1941.Branko Gavella s tehničkim ansamblom i ekipom predstave Ukleti Holandez na sceni Hrvatskog državnog kazališta u studenom 1941.

Uskoro će Gavellu od svakog su-odlučivanja o kazališnim prilikama (osim dakako, o onim redateljskim) na duže vrijeme skrenuti novouspostavljena kulturna politika «novoga duha» Ante Pavelića i Mile Budaka. U novouspostavljenoj kulturi politike «pluga i tla» s jedne, a «reichovskih»i «duceovskih» repertoarnih uzora s druge strane, njegova pozicija postaje gotovo tragična. U nešto manje od tri intenzivne godine prepune brojnih pritisaka, prijelaza na drugu vjeru te zatvora, cenzure i straha, u HNK će potpisati 12 dramskih i opernih režija, ali i veliki broj režimskih obljetnica, proslava i sličnih prigodnica u i izvan kazališta. Na to je (unatoč odaslanoj poslanici intendantu Žanku o NDH kao ostvarenju njegovih „davnih čežnja" u kolovozu 1942.) prisiljen zbog svojega «krivog» porijekla, ali i ljevičarskoga pedigrea koji se nije uklapao u novouspostavljene promidžbeno-prosvjetiteljske i etičke principe Pavelićeve politike kulture. Na taj način, kao fanatik scene, kako ga opisuje Stanko Lasić,pristaje uz model «autonomije kulture»,tj. na politički kompromis s ustaškim totalitarizmom, od kojeg su «koristi imale i kultura i totalitarizam» , ali ne i sam Gavella. Iako se u tekstovima objavljenima u ondašnjim tiskovinama nije bavio aktualitetima u hrvatskom kazalištu, u podužem tekstu objavljenom u tjedniku Spremnost, tiskanom kratko nakon njegova odlaska iz Zagreba, pisao je, iznimno kriptiranim stilom, o «bolesnom društvu» s «duševnim vodstvom» koje je u «narodni mehanizam» utisnulo «šablonizirano nekritički primljene krilatice». Ocjenjujući da je njegov daljnji ostanak u Zagrebu preopasan, odlučuje se iznova na bijeg koji će ovaj put potrajati pola desetljeća.

 

IV. Nova politička utopija i osnutak novih kazališta u zemlji otvaraju put viziji novoga dramskog teatra

Krajem 1948. godine, nakon intenzivnog rada u kazalištima Bratislave, Ostrave i Ljubljane, uslijedit će povratak u Zagreb i početak novoga zagrebačkoga djelovanja koje započinje režijom Dončevićeve Kazne. Gavella je tako izbjegao biti dionikom one kulture u kojoj je osnovni predmet poučavanja, izobrazbe, prosvjećivanja i tzv. idejnog osvještenja postao socijalistički realizam utemeljen na doktrini marksizma i lenjinizma.

Tada, nakon raskida s ideologijom SSSR-a dolazi do primjetnog oslobađanja političkoga nadzora u hrvatskim kulturnim institucijama te se razvijaju neki eksplicitni politički zahtjevi u pogledu kulturne autonomije i decentralizacije kulture. Može se reći da dolazi do nove faze u procesu kulturnog preobražaja zemlje, a jedan od najvažnijih instrumenata nove kulturne politike proklamirane na V. Kongresu KPJ (Beograd, 1948.) bilo je «podizanje materijalne baze kulturnog života i kulturnog napretka» . Već iste godine osnovano je u Beogradu Jugoslavensko dramsko pozorište, uskoro dolazi do osnutka prvog Zagrebačkog dramskog kazališta na Kaptolu te potom i njegova sljednika Kazališta Komedija. Bilo je to po Kvrgiću, «vrijeme raskrižja vremena, križanja Utopija» kada se, uslijed promjena na društveno-političkom planu i Titovom okretanju prema Zapadu, korjenito mijenja odnos jugoslavenskih vlasti prema novim stremljenjima u umjetnosti i općenito kulturi.

U tim okolnostima, u listopadu 1950. godine, zagrebački HNK, u suglasnosti s Ministarstvom za nauku i kulturu NRH poziva Branka Gavellu koji se nalazi u Ljubljani da gostuje u Zagrebu i ponovno režira Krležina Vučjaka . Intendant Marijan Matković trasira tako buduću fazu Gavellina stvaralaštva, ujedno i posljednju provedenu u središnjem hrvatskome kazalištu . Nakon Vučjaka i Ibsenove Divlje patke premijera koje je bila u travnju, Matković u siječnju 1952. potpisuje s njim godišnji Ugovor u kojem ga angažira kao «stalnog honorarnog namještenika». Za mjesečni honorar od 8000 dinara Gavella se obavezao da će režirati «najmanje dva djela na sceni HNK», djelovati kao «umjetnički savjetnik za sve režijske postave ostalih režisera» i da će povrh toga «biti član stalne interne savjetovne repertoarne komisije Direkcije drame HNK u Zagrebu.»

Upravo u vrijeme ponovna uzleta Gavelline zagrebačke karijere, pokrenuta je i inicijativa za osnivanje novoga dramskog teatra u Zagrebu, i to od strane mlađih članova HNK «koji su se vratili iz borbe, gdje su djelovali u raznim kazališnim družinama», no tada nije još bilo nikakvog jačeg poticaja već je nastala kao «normalna poratna pojava u gradu koji je bio sav prožet velikim intenzivnim kulturnim rastom i potrebom koju više nije mogao u potpunosti zadovoljiti samo jedan teatar.» Po riječima Pere Budaka, sama ideja isprva nije naišla na razumijevanje, «prije svega zbog toga što je bila preuranjena, a zatim ponajviše zbog toga što nije bila od strane same grupe čvrsto zgrabljena, razjašnjena i dostavljena na pravo mjesto.» Mladi su umjetnici bili lišeni svijesti o potrebi jasnog i programatskog predočavanja ideja te njihovog upornog zastupanja među onima koji odlučuju – političarima. Nisu zapisali svoju ideju, niti ju podnijeli u formalnom smislu.

Tek osnutkom zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost 1950. godine pod Gavellinim vodstvom napokon se ispunjavajupreduvjeti za stvaranje novoga kazališta jer je bio osiguran stalni priljev novih umjetničkih «kadrova». Novo je kazalište,po Budaku imalo postati «vježbalište i područje samopotvrde najtalentiranijih glumaca – diplomanata Akademije.»Može se ustvrditi, naročito na primjeru osnivanja Zagrebačkoga dramskoga kazališta, da su se etatizam i vladajuća ideologija pojavili u «fleksibilnijem obliku» koji se manifestirao u jačanju profesionalizma, slabljenju cenzure i boljem sustavu financiranja kulture.

 

V. Pripreme za osnutak novoga kazališta na umjetničkom i na političkom planu, bura oko «Pretstavke»

Naime, na samom početku 1953. godine, a to je godina kada se Ustavom uvodi nova politička utopija – radničko samoupravljanje, intenziviraju se rasprave oko utemeljenja novoga kazališta. Bilo je glasova koji su tražili da se novo kazalište otvori u industrijskim dijelovima grada u kojima živi i radi najviše radništva (Zagreb tada ima 75 000 radnika), Trešnjevci i Trnju, «tamo gdje izrastaju nove tvornice i veliki stambeni blokovi» .

    Obnovljeno gledalište Malog kazališta koje postaje Zagrebačko dramsko kazalište 1954. godineObnovljeno gledalište Malog kazališta koje postaje Zagrebačko dramsko kazalište 1954. godine

No, s konkretnim prijedlozima i argumentima u obliku radikalno intoniranog manifesta izlazi «nekoliko mladih članova Drame HNK« koji u ožujku 1953.sastavljaju opširnu Predstavku u kojoj razočarani «teatarskim svijetom koji je definitivno prestao biti njihov» predlažu osnivanje novoga teatra u Zagrebu. Zanimljivo je da se taj dokument, u kojem se govori o novim estetskim i organizacionim principima, nikada nije u cjelini pojavio u javnosti za što se razlozi očigledno nalaze, kako u odlučnosti potpisnika, tako i u samom sadržaju koji se neuobičajeno oštrim riječima poput «necjelovitosti», «nečistoće» i «rutinerstva» obrušava na stanje u HNK. Predstavka, koju je sastavio redatelj Mladen Škiljan , a koja je bila predana i republičkim i gradskim tijelima opisivala je cijeli niz «estetskih, organizacionih i socijalnih problema kazališnog života Zagreba». Po riječima Mladena Škiljana, bilo je od velike važnosti što je odmah u početku za nju «pridobiven» i Gavella , o čemu je tri godine poslije govorio i on sam:« nisam inicijator toga stvaranja, pristupio sam već porođenoj želji, vezan s njom po povjerenju koje su inicijatori imali u mene i po tom što sam osjećao da je njihovo nastojanje među ostalim potaknuto i vođeno i nekim mojim principima» . Treba ovdje spomenuti da Vjesnik koji je prvi objavio imena potpisnika ne navodi među njima Gavellino ime, no evidentno je iz Škiljanovih detaljnih opisa prilika oko nastanka ovog najvažnijeg, ujedno i najskrivenijeg manifesta u povijesti našega glumišta da je upravo on potpisao Peticiju kao prvi potpisnik. Iz Predstavke se može saznati da se novo kazalište kanilo osnovati «kao trupa, a «njegove bi članove ujedinjavala zajednička gledanja na umjetničke probleme kazališnog stvaranja» , te se umjetnička vizija šire opisuje vrlo nadahnutim stilom.

Reagiralo je, očekivano, Društvo dramskih umjetnika Hrvatske koje odmah saziva plenumsku sjednicu. Kako u podužem tekstu prenosi Vjesnik, u temperamentnoj diskusiji koja se uglavnom bazirala na nagađanjima jer potpisnici nisu htjeli dati na uvid tekst Predstavke, svi su bilii složni u tome da je Zagrebu neophodan još jedan dramski ansambl, no većina članova je negodovala zbog načina na koji se «poduzela ta akcija, to jest neobjektivnim i nedrugarskim ocjenama dosadašnjeg rada HNK, a prema tome i svih onih koji nisu potpisnici spomenute pretstavke, a među kojima su i naši prominentni scenski umjetnici». Kolege iz Udruženja zamjerili su potpisnicima i vrijeme objave ove «zamisli nekolicine», jer su «svi ugovori za novu sezonu već potpisani pa će HNK teško popuniti svoj ansambl kvalitetnim novim snagama» što dovodi u pitanje redovni rad Drame HNK koja se neće moći konsolidirati u tako kratkom vremenu. No, vrhunac otpora članstva ove strukovne udruge je bila oštra osuda intendanta Marijana Matkovića i ravnatelja Drame Mirka Božića čiji su se potpisi također našli na Predstavci koja je izrazito kritična prema stanju u HNK, a upravo oni su već nekoliko godina bili i odgovorni za stanje o kojem Predstavka i govori. Na temelju zaključaka Plenuma, Izvršni odbor UDUH-a je poslao medijima i upozoravajuću izjavu koju su potpisali predsjednik Izvršnog odbora UDUH-a Emil Kutijaro i njegov sekretar Pero Budak. Ironijom sudbine uskoro će Skupština grada Zagreba upravo Budaka (a na prijedlog inicijativnog odbora na čijem je čelu bio Branko Gavella)imenovati ravnateljem novoosnovanog Zagrebačkog dramskog kazališta, na dužnostkoju će obavljati punih 17 godina. Usto, na Plenumu je zaključeno «da je suvišno da potpuni tekst predstavke za osnivanje novog ansambla bude publiciran u štampi, kako je to ranije najavljeno.«

Tajnovitost oko Predstavke zasmetala je Bruni Begoviću, novinaru Narodnogalista koji odmah objavljuje tekst naslovljen s «Javnost pred zatvorenim vratima» u kojem opisuje neuspješne pokušaje da prisustvuje sastanku u HNK-u gdje se o tome raspravljalo i sastancima «privremenog odbora za osnivanje zagrebačkog dramskog kazališta» u Odjelu za prosvjetu i kulturu NOGZ-a na čijem je čelu bila načelnica Anica Magašić. Objašnjenje je bilo da se radi «o neinteresantnim stvarima kao što su pitanje budžeta novog kazališta i njegovog fundusa». Begović o tim postupcima piše kao «nedemokratskim» te zaključuje da je takvo ponašanje odgovornih razlog što se o osnivanju novoga kazališta u tisak plasiraju «poluinformacije», «senzacije» i «prljavo rublje». Na kraju zaključuje s uvjerenjem da će njegov tekst biti shvaćen «kao prilog za bolje odnose između štampe i društvenih organizacija u borbi protiv ostataka birokratskih tendencija.«

 

VII. Osnutak i početak rada uz kašnjenje u obnovi zgrade

Napokon, u travnju se ta točka našla na dnevnom redu Narodnog odbora grada Zagreba (Skupština) čiji je Odjel za prosvjetu i kulturu odmah uputio dopis Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu NRH poduprijevši inicijativu za suglasnost oko osnivanja novog dramskog kazališta u Zagrebu koje se po njima imalo nazvati Akademsko kazalište u Zagrebu. Dokument je završavao sljedećom rečenicom: «Moli se predmet smatrati hitnim.» Sve oko osnivanja doista je išlo hitnim postupkom: već krajem svibnja, Narodni odbor grada Zagreba donio je, na svojoj 9. sjednici održanoj 29. V. I953. te na sjednici Vijeća proizvođača održanoj istoga danaRješenje o osnivanju novoga dramskog kazališta u gradu Zagrebu «kao proračunske ustanove sa samostalnim financiranjem» Njezini zadaci formulirani su kroz misiju široka djelovanja koja se u početku i nije mogla ostvariti iz objektivnih razloga. Novoosnovanom kazalištu dana je na korištenje zgrada u Frankopanskoj i sav njezin inventar, dekor i scenski rekvizitarij te sva knjižna građa. Komisija za novo kazalište u sastavu Anica Magašić, Ivan Dončević, Pero Budak, Emil Kutijaro i Mirko Božić održala je nekoliko sastanaka na kojima je doneseno 11 zaključaka o razvoju kazališnog života u Zagrebu i pokrajini pa je novo kazalište bilo zamišljeno najprije kao mobilno, ali sa znatnim «personalom» od čak 69 ljudi: 20 glumaca, 2 stalna redatelja te pomoćno umjetničko, tehničko i administrativno osoblje. Također, financijska konstrukcija za «personalne i materijalne rashode» zaokružena je za 1953. iz gradskog fonda (4.400. 000 din), ali velikim dijelom i iz budžeta Hrvatskog narodnog kazališta (2.800.000 din), a za 1954. iznosila je čak 9 milijuna od čega je HNK bio dužan ustupiti čak svoja 3 milijuna i to za za one glumce koji su u ZDK prešli iz HNK.

Grupi koja se tako vođena čvrstom umjetničkom rukom Branka Gavelle otcijepila od HNK pridružio se odmah i niz mladih glumaca tek izašlih iz Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu, a uz njih su se našla i dvojica iz Komedije, jedan iz Karlovca, jedan iz Zadra i dva iz Dubrovnika. Od deset prvih diplomanata AKFU pristupilo ih je novome ansamblu čak sedam. . Kazalište je, u skladu s tadašnjim zakonima i pravilnicima (Uredba o ustanovama sa samostalnim financiranjem) dobilo i Upravni odbor kao «kolektivni organ upravljanja» na čijem je čelu bio direktor ustanove te umjetnički i tehnički rukovoditelj s još 4 člana iz redova umjetničkog (3) i tehničkog (1) osoblja koje je birao cijeli kolektiv. Direktora koji predstavlja i zastupa ustanovu postavljao je i razrješavao kao i danas, Narodni odbor grada Zagreba na prijedlog Savjeta za prosvjetu i kulturu koji je bio nadležan za «poslove i zadatke ustanove».

S druge strane, ova je recesija snažno utjecala na financijske i programsko-organizacijske okvire HNK pa tako već u rujnu saznajemo o tome da se ono našlo «pred problemom da li će uopće moći provesti masovnu pretplatu kao prošlih sezona (...) jer su se «nametnule razne organizacione i tehničke poteškoće s jedne strane, dok je s druge strane trebalo izići u susret stalnoj kazališnoj pretplatnoj publici.» Iako je u Rješenju o osnutku ZDK-a koje je potpisao gradonačelnik Holjevac zapisano da će kazalište započeti s radom 1. VIII. iste godine, a da će prikazivanje predstava započeti 1. siječnja 1954., to se nije dogodilo, zgrada je otvorena tek 30. listopada 1954. Na generalnim probama koje su se održavale iz dana u dan, a koje su bile otvorene za javnost, «rapidno je rastao broj posjetilaca koji su pronašli svoj put kroz dvorište u Frankopanskoj ulici do ulaza za glumce.» Sam Gavella je bio iznenađen interesom građana te je uoči jedne izvedbe zaviknuo: «Hoće li biti mjesta? Unesite klupe!» Po riječima ravnatelja Budaka, probe su se održavale u kancelarijama ili na Akademiji. No, najteže je bilo «kada su se probe jedne predstave bližile kraju i kada je trebalo uigranom ansamblu reći: Drugovi, ovaj smo komad završili, možemo sada podijeliti uloge za novi. Kao da je premijera održana.» Tako je novi teatar bio stjecajem okolnosti i očito nedostatkom financijskih sredstava, ali i valjanoga plana odvojen dugih godinu dana od publike. Zato se odlučilo na povijesni presedan u organizaciji teatra – da se u dva mjeseca održi 10 premijera – u studenom šest, u prosincu četiri. Iako je početna misija od strane kultur-političara postavljena na predvidivim temeljima o novom kazalištu kao rezultatu «težnji da se u iznošenju dramskog teksta potraže i nove izražajne mogućnosti, da se u suradnji s HNK i Komedijom u Zagrebu nastavi put u podizanju kulture i umjetničkog odgoja naše kazališne publike» u hodu su proširivane programske i organizacijske odrednice pa je Pero Budak opisivao sam početak kao rad na «kvalitetnom teatru» koji se bazira na mladom ansamblu u kojem ima «i starijih koji su po duhu mladi – svi povezani srodnim umjetničkim afinitetom, željni da tražimo nove putove, nove ne samo po formi nego i po sadržaju i odnosu prema umjetničkom pozivu. « Usto, uvijek su podcrtavane «različite, oprečne i kontradiktorne umjetničke koncepcije, i to na bazi Gavellinih umjetničkih postulata. Mlado kazalište određivalo je na početku «odbacivanje svake teze u kazališnoj predstavi i nametanje ideje» a paradigma, utemeljena na stalnim diskusijama o «specifičnosti kazališnog svaralačkog materijala» i želji da se unese red u dotadašnje «mucanje oko najosnovnijih pojmova» je postavljena na sljedeći način: Glumac postaje angažirani sudionik kazališta i glavni element predstave, Redatelj - intelektualac je motor svekolikog produkcijskoga djelovanja dok je Pisac njihovo glavno nadahnuće i nukleus oko kojeg se vrti svekolika energija cijeloga kolektiva.

   Golgota u režiji Branka Gavelle, praizvedena u SuboticiGolgota u režiji Branka Gavelle, praizvedena u Subotici

 

VIII. Početak rada u Subotici, kašnjenje u izgradnji zgrade i prvi problemi u kolektivu, s osnivačima i kritikom

Nesumnjivo je izbor Subotice za početak predstavljanja novoga ansambla bio inspiriran utjecajem nove poslijeratne francuske kulturne politike u kojoj su trupe iz Pariza, nerijetko i dalje bez subvencije, redovito imale gostovati izvan centra boreći se za opstanak. Kod Gavelle, ali i kod njegovih učenika Škiljana i Spaića primjetan je snažan francuski utjecaj, kako u estetici, tako i u organizaciji te je odlazak u Suboticu bio zasigurno inspiriran djelovanjem Villarovog teatra o kojem će Gavella objaviti nekoliko osvrta i kritika povodom njihova zagrebačkog gostovanja u lipnju 1955. godine i potezima koje je, od 1946. pokretala Jeanne Laurent, zamjenica ravnatelja u Povjerenstvu za kazalište i glazbu u sklopu francuskog Ministarstva obrazovanja i začetnica francuske decentralizacije u kazališnoj politici. Subotica je odabrana «jer između hrvatske drame u Subotici i kazališta u Hrvatskoj gotovo i nije postojala nikakva veza, a isto tako nije bilo nikakvog službenog gostovanja naših kazališta u Subotici, nego su sva dosadašnja gostovanja bila samo grupnog karaktera.» No, cijela ta ideja oko početka rada na gostovanjima izvan Zagreba nije prošla bez negativnih reakcija. Mladen Stary, novinar Vjesnika smatra da to što novo kazalište nije na početku svog djelovanja dalo «ni jednu predstavu u Hrvatskoj» nema opravdanja «ukoliko se isprike ne kreću u krugu financijskih mogućnosti i nemogućnosti». S druge strane, višednevno gostovanje mladoga ansambla u Subotici i dalje u Novom sadu, Beogradu i Zemunu bilo je u većini okarakterizirano kao «trijumf mladog kazališnog kolektiva» te su mladi umjetnici opisani kao «pitomci velikih majstora, odrasli ispod krila velikog Gavelle» Na gostovanju u Beogradu, o novom teatru i njegovu mjestu u društvu je u kontekstu gostovanja novoga kazališta u Beogradu progovorio i sam Josip Broz Tito, i to nakon izvedbe kojoj je prisustvovao sa svojim suradnicima naglasivši «kako je za nas neophodno potrebno da imamo dobar teatar, kako je dobar teatar i te kako važna komponenta koja izgrađuje svijest novog socijalističkog čovjeka» . Tito je dobro procijenio i viziju novoga kazališta rekavši da «ovakav teatar mora uspjeti, jer se udružilo iskustvo majstora s poletom mladih»

Branko Gavella na kraju karijere, kao profesor na zagrebačkoj AkademijiBranko Gavella na kraju karijere, kao profesor na zagrebačkoj AkademijiDok je novi ansambl prikazivao svoje predstave u susjednoj republici, pod vodstvom arhitekta Božidara Rašice, a prema «općim uputama» Branka Gavelle, tekla je intenzivno obnova zgrade koju je financirao Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NRH. I sama zgrada je bila promišljana u skladu sa smjernicama suvremenoga dramskog repertoara te je postavljena u cijeloj viziji kao «posljednji, ali ne beznačajni uvjet za uspješan rad» s izraženom idejom o komforu gledateljstva. No, zbog mnogih problema u projektiranju i građenju (pomanjkanje specijalnih materijala i električnih uređaja koji su se morali uvesti iz Njemačke) te onih koje možemo podvesti pod utjecaj više sile (skupoća tehničkih uređaja, zima i teško sušenje zidova), gradnja je kasnila mjesecima. U jednom od svojih pisama Branku Gavelli koji se u ljeto 1954. nalazio u Münchenu, Kosta Spaić pomalo rezignirano tješi svojeg umjetničkog ravnatelja: «Budite mirni, kazalište nećemo otvoriti prije 1. oktobra. Zato što radovi nisu gotovi, dakako, ali zašto nisu to više ni sam dragi Bog ne zna. Odlazim u tu nesretnu dvoranu svako prije podne i već deset dana dva tri bezvoljna tipa apatično stružu isti kvadratni decimetar zida, Tu ne pomažu ni rokovi ni penali.» U zbrci oko produženja radova Fabijan Šovagović, tada još student Akademije koji je «upao na ispražnjeno mjesto desnog radnika u trećem činu Golgote» vidio je i određenu simboliku: «U pari neosušene žbuke obnavljanog gledališta, u mreži zidarskih skela, Golgota je miješala svoje čekiće i kliješta scenska s bukom onih pravih kliješta zidara i strojobravara.»

Napokon, zgrada se otvorila tek mjesec dana nakon Spaićeve procjene, a u svom govoru na otvaranju zgrade, uoči premijere Krležine Golgote u režiji Gavelle, ravnatelj Budak je bio precizan naglasivši dva najvažnija «momenta» u toj kulturnoj misiji: razumijevanje Narodnog odbora grada Zagreba «koji su shvatili važnost ovog pokušaja i osigurali financijska sredstva te «činjenica što Zagrebačko dramsko kazalište smatra svojim umjetničkim vođom dr. Branka Gavellu, našeg velikog kazališnog radnika i teoretičara.» Istaknuti su i ostali gradivni elementi njegova smjerodatnoga puta: vođa bez slijepog povođenja za doktrinama, stvaralački elan i suvremenost kojom proširuje naša kazališna dostignuća. Sam Gavella te je večeri istaknuo svoju želju da novi teatar postane «zagrebački, gradski teatar» čije će predstave ostvariti kod publike «neposredan doživljaj».

   

 

IX. Prvi otpori i kritike, Gavellin odgovor kritičarima u dnevniku Vjesnik i definitivni odlazak

Iako se gotovo sva kritika jednodušno složila da je novo kazalište ispunilo velika očekivanja, ubrzo su se začuli i suprotni glasovi te je po mišljenju Zvonimira Mrkonjića došlo do «omnibus situacije» u kojoj se pokazalo da je upravo Gavella postao – suvišan te da je došao «u raskorak s umjetničkom politikom teatra». Po mišljenju Pere Budaka, upravo je zajedništvobilo ključno za početne uspjehe Dramskoga kazališta, ali «kad se počelo isticati sebe, predstavu u kojoj igraš, svoju ulogu, kad se nije više strepilo za svačiji uspjeh, za svaku predstavu, sve je krenulo nizbrdice (...), izgubilo se ono veliko kazalište s velikim V.« . Još je kritičnijibio kazališni kritičar Zvonimir Berković, izjavivši već i prije otvaranja zgrade da je nastupila kazališna kriza kojoj «dijagnostičari određuju razne datume nastanka» te da se njezini počeci ne mogu vezati za «onaj proljetni dan kad je prvi put u historiji HNK nastao velik i sudbonosan rascjep, tj. kada se jedna grupa, uglavnom mladih umjetnika odvojila od matice (...) proces raspadanja započeo je mnogo ranije, ustvari još davno prije rata...». Kritike su se vrtjele i oko stava da je novo kazalište nastalo nasumce i bez plana. SamBranko Gavella u tekstu napisanom za Vjesnik koji je u više nastavaka objavljivao razgovore s mnogim kulturnom djelatnicima o «dosadašnjem razvoju kazališta, o repertoaru, posjetu publike i o planovima ansambla.» ponovit će svoj više puta izneseni stav o krizi našega kazališta «kao endemičnoj bolesti» te istaknuti da je Dramsko kazalište nastalo bez formule, ali da ono nije bio «hir mladih nezadovoljnika ili pak isticanje neke avangardističke zastave» već da se i dalje radi o «dubokom uvjerenju o postojanju unutarnjeg međusobnog povjerenja».

Kad je uskoro postalo jasno da je nestalo međusobnog povjerenja i vjere u drugačije kazalište, o čemu višekratno govori u intenzivnoj prepisci s Perom Budakom i Kostom Spaićem , Gavellla odlučuje napustiti Dramsko kazalište koje je očigledno zaboravilo na ono njemu najvažnije: «traženje umjetnosti u teatru i teatra u umjetnosti». Direktan povod za njegov odlazak bilo je odbijanje samoupravnih organa da za program novosadskog Sterijina pozorja (tada najrespektabilnijeg natjecateljskog jugoslavenskog kazališnog festivala) predlože Kaštelanovu dramatsku poemu Pijesak i pjena u režiji Koste Spaićakoja je u Zagrebu izazvala nemale neugodne reakcije političkog establišmenta. Samoupravna tijela nisu u to doba smjela ni mogla prijeći preko replika tipa Tko je za sranje? i Ja bih sve one na vlasti polako stavljao u zatvor, a zatvorenike na vlast te im je više odgovaralo za tu manifestaciju predložiti Držićeva Dunda Maroja čemu se Gavella izrazito protivio. Njegova se ljutnja i razočaranje, ali i odluka koju je zbog toga donio jasno vide na kraju pisma koje tim povodom upućuje ravatelju Peri Budaku: «Kad bih ja u polovici mogao biti tako slijep u svojim postupcima kako to izgleda prema tvojem prikazu (...) onda bi bila tvoja dužnost ne samo da smjesta prihvatiš moje traženje o prekidu odnosa s kazalištem kojemu si direktor, nego da odlane tebi i članstvu da ste se riješili tako slijepog i tvrdoglavog umjetničkog vođe.» . Po Mariji Grgičević, tada je «ogorčeno (je) napustio kazalište u Ferankopanskoj i tri zadnje godine života nije u njega više dolazio.» Usprkos brojnim pokušajima ravnatelja Budaka, redateljā-ideologa Mladena Škiljana i Koste Spaića (naslijedio Gavellu na mjestu direktora Umjetničkog savjeta) do njegove nove suradnje s kazalištem u Frankopanskoj ulici više nikada nije došlo. Sudar koncepcija, ali i karaktera, bio je žestok i nepopravljiv, a Gavellini estetski principi još se od početka stvaranja novoga teatra nisu se posve slagali s konceptima njegovih učenika.

Za ponovno ostvarenje nekih novih kazališnih i općenito kulturnopolitičkih vizija Branko Gavella nije više imao vremena, a nakon njegove smrti 1962. godine, «latentna kriza ZDK postala je bjelodanom». Uz znatnu unutrašnju destabilizaciju (iz kazališta, zbog sukoba znanog po nazivu «staniol i čokolada» uskoro odlazi i Škiljan), velika se kriza očitovala i u gledalištu koje je po riječima Koste Spaića – bilo u sezoni 1960/1961. - desetkovano. Zahvaljući upravo Spaiću, najvjernijem Gavellinu učeniku, doći će ubrzo do velikog obrata kojeg Mrkonjić naziva jednim od najzanimljivijih u povijesti našeg kazališta , a iz kojeg će već iduće godine - iz stanja velike krize na svim planovima - izrasti jedna od najuspječnijih sezona u povijesti ovog kazališta. Ono će, nakon dugotrajnih i žestokih unutrašnjih otpora, biti nazvano imenom svog utemeljitelja tek 1970. godine.

 

X. Zaključak

Dr. Branko Gavella koji je u javni život kročio «aktivno kritički» u doba Moderne osjećao je, kako u svojem redateljskom, tako i teorijskom radu, iznimnu «prožetost našega kulturnoga života s političkim momentima» ali je, s druge strane, kroz svoj dugi stvaralački vijek kontinuirano težio vizionarskoj ideji novoga teatra kao «poprišta za konkuriranje sa svjetskim ostvarenjima» izvan «ideološke inicijative» Ovaj je tekst pokušao kontekstuirati djelovanje našega ponajvećeg kazališnoga barda iz perspektive one kulturnopolitičke vizije koja se pedesetih godina prošloga stoljeća i potvrdila u njegovu projektiranju dramske akademije i dramskoga teatra, institucija koje bi i danas trebale preuzeti bitne uloge generatora pri ocrtavanju novih strategija zastarjele kazališne politike u Hrvatskoj. No, nažalost, njihov je položaj unutar današnjeg sustava posve udaljen od svih Gavellinih postulata, a i onih njegovih učenika - Spaića, Radojevića, Škiljana, Para, Violića, Juvančića i drugih te, sukladno vladajućim odnosima unutar našeg kazališta, isuviše marginaliziran za bilo kakvu temeljitiju promjenu kazališnog sustava. Bez preispitivanja Gavellinih postulata ne može se postaviti ni nova vizija tih dviju institucija od velike kulturne i općenito, društvene važnosti.

 

Izvori:

Aralica, S., Društveno upravljanje u kazalištima, Hrvatsko narodno kazalište, 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960.
Banović, S., Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb, 2012.
Batušić, N., Gavella – književnost i kazalište, Zagreb, GZH, 1983.
Batušić, N., «Gavella - prvi Krležin redatelj», Dani hvarskog kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, VIII., vol 1. Hvar - Zagreb, 1981.
Batušić, N., Povijest hrvatskog kazališta, ŠK, Zagreb, 1978.
Batušić,N., "Zakonik: Treščecov drakonski pravilnik", Novi Prolog, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.
Bogner Šaban, A., (ur.), Kosta Spaić – život i djelo, Kapitol, Zagreb, 2004.
Budak, P., «Zagrebačko dramsko kazalište», Hrvatsko narodno kazalište, br. 2, Zagreb, 1965.
Gavella, B., Dvostruko lice govora, (prir. S. Petlevski) CDU, Zagreb, 2005.
Gavella, B.,; «Fizionomija jedne generacije», Naprijed br. 48, Zagreb, 1953.
Gavella, B.; «Hrvatska književnost u hrvatskom kazalištu i naše kazalište u književnosti» (Dramaturški fragmenti o odnosu naše književnosti i našeg kazališta), Hrvatsko narodno kazalište – Zbornik o stogodišnjici 1860. – 1960., str. 171-190. Naprijed, Zagreb, 1960./«Hrvatsko glumište – Razmatranje o književnosti i kazalištu», Pet stoljeća hrvatske književnosti (ur. N. Batušić) knjiga 86. (Haller, Kombol, Gavella, Maraković), Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
Gavella, B., Hrvatsko glumište, analiza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb, 1982.
Gavella, B., „Ideja 'National-theatera'", Spremnost, br. 104, Zagreb, 30. I. 1944.
Gavella, B., „Ideja novog kazališta", Spremnost, br. 44-45, Zagreb, 24. XII. 1942. i Prosvjetni život, I-II/43, br. 7-8, Zagreb, 1943.
Gavella, B.; «Socijalna atmosfera HNK i njegovi odnosi prema svom kazališnom susjedstvu», Rad JAZU, knjiga 353, Zagreb 1968.
Gavella, B., «Strukturalne karakteristike hrvatskoga glumišta», Naprijed, IV. i V. 1953./ Hrvatsko glumište, Zora, mala biblioteka, knjiga 162, Zagreb, 1953./ Hrvatsko glumište – Razmatranje o književnosti i kazalištu, Pet stoljeća hrvatske književnosti (ur. N. Batušić) knjiga 86 (Haller, Kombol, Gavella, Maraković), Zora - Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
Gavella, B., „Umjetnost i stvarnost – misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja", Spremnost, Zagreb, 16. I. 1944.
B. Gavella, «Unser Nationaltheater», Agramer Tagblatt, br. 179., Zagreb, 1911.
Gavella, B., «Uvodna razmatranja k estetskoj analizi kazališta i glume», Scena, Zagreb, 1950., br. 1.
Gavella, B.;«Zagrebačke kazališne perspektive», Naprijed, br. 23, Zagreb, 1953./ Branko Gavella, Dvostruko lice govora, prir. S. Petlevski, CDU, Zagreb, 2005.
Gavella, B.; (odgovor na pitanje o stvaranju i razvitku Zagrebačkog dramskog kazališta u tri nastavka) «Stvoriti interes za kazalište», «Put do pravog teatra», «Kritika treba biti literarna», Vjesnik br. 3600,3602, 3603., Zagreb, 1956.
HNK 1894 – 1969, enciklopedijsko izdanje, GZH, Zagreb, 1969.
Kaštelan, J., Pijesaki pjena – Igre i dijalog s nepoznatim, ZDK, Zagreb, 1958.
Kvrgić, P., Stilske vježbe, MH, Zagreb, 2004.
Kulturna politika Republike Hrvatske - Nacionalni izvještaj, Ministarstvo kulture RH, Zagreb 1998.
Mrkonjić, Z. «Tri desetljeća 'Gavelle'», Vjesnik, Zagreb, XII. 1984.
Odluke V. Kongresa Komunističke partije Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1948.
Spalatin, K., «Neobjavljeno pismo Branka Gavelle», Hrvatska revija, 1/1986, 51.
Škiljan, M., Tragovi i svjedočanstva, Zagreb, 1986., Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU, Ostavština Mladena Škiljana.
Šovagović, F., Glumčevi zapisi, Prolog, CZKDSSO Zagreb, 1979.
Vidas Vidović, J., 90 godina Pere Budaka, Zagreb/Rab (izd. J. Vidas Vidović), 2007.

Arhivski fondovi:

Hrvatski državni arhiv, 1095 – Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NRH
Dokumenti Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU
Državni arhiv u Zagrebu, ZO1 – 7052, Zapisnici sjednica Savjeta za prosvjetu i kulturu te zajedničke sjednice za 1953. god.
Ostavština Branka Gavelle u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, hrvatskog kazališta i glazbe – Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta
Ostavština Mladena Škiljana u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, hrvatskog kazališta i glazbe – Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta

Tiskovine:

Borba, Zagreb, 1953. – 1955
Kazališne vijesti, Zagreb, 1953. – 1955.
Naprijed, Zagreb, 1953. – 1955
Vjesnik, Zagreb, 1953. – 1955.

 

1 Nikola BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, Zagreb, GZH, 1983., 9.
2 Prva Gavellina režija bila je Schillerova Mesinska vjerenica, 19. III. 1914.
3 Branko GAVELLA, Hrvatsko glumište, analiza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb, 1982. 80.
4 Glumac i redatelj Ivo Raić dotad je djelovao u Berlinu kod Maxa Reinhardta, u Hamburgu i Pragu te bio sudionikom suvremenih teatarskih inovacija koje je, iako ograničen domaćim prilikama, maksimalno nastojao prenositi.
5 N. BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, 51.
6 Osim angažiranja istaknutih umjetnika, Treščec i Bach uveli su po prvi put u povijesti našega kazališta funkcije stalnog scenografa i kostimografa (B. Šenoa 1910. – 1911., T. Krizman od 1913.), pokrenuli stručni kazališni tjednik Hrvatska pozornica (izišlo 30 brojeva, urednik je bio Ivo Vojnović), a formirali su i mobilnu dramsku družinu (Hrvatsko pokrajinsko kazalište) koja je gostovala u Bosni, Dalmaciji i Istri. Također su uveli ljetne predstave u Maksimiru (Dubravka, San ljetne noći, 1913.) te kabaretske u Zagrebačkom zboru (prethodnik Velesajma). Nadalje, osnovanaje interna baletna škola za djevojke, priređivali se simfonijski koncerti (nastupila je i Bečka Filharmonija), organizirala su se gostovanja diljem zemlje, a u Zagreb su dolazile brojne francuske, japanske, srpske i slovenske glumačke i pjevačke zvijezde.
7 Prvi nije prepoznao mladoga Krležu kao budućega barda našega kazališta i naše književnosti, drugi je bio prekrut u provođenju discipline pa mu mnogi metode nazivaju žandarskim, apsolutističkim i satrapskim, a on sam dobio je atribut najrigidnijeg intendanta u povijesti HNK. (Usp. Nikola BATUŠIĆ, "Zakonik: Treščecov drakonski pravilnik", Novi Prolog, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.) V. Treščec je autor znanoga Pravilnika za članove Kraljevskog Zemaljskog kazališta u Zagrebu (1915.) s 131 paragrafa s propisima u radu i dužnostima za članove, punih kazni i globa čiji je popularni naziv Treščecov kazneni zakonik.
8 N. BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, 53.
9 Isto, 56.
10 Agramer Tagblatt, br 179., Zagreb, 1911. (Unser Nationaltheater)
11 Gavella je bio mobiliziran od 15. I. 1915. do 30.VIII. 1919. ali nije svo vrijeme proveo na ratištu, već 1917. angažiran je u istovremeno i u Sveučilišnoj knjižnici i u kazalištu. Od kolovoza 1919. definitivno je zaposlen samo u kazalištu i to u svojstvu redatelja i dramaturga što će i ostati sve do 1924. kada je imenovan samo dramaturgom, ali opet i knjižničarom Sveučilišne knjižnice. Sljedeće je godine imenovan ravnateljem Dramatske škole u kazalištu i zamjenikom dramaturga. (Izvadak iz osobnika, Zavod za povijest hrvatskoge književnosti, kazališta i glazbe HAZU, dalje: HAZU, 29961.)
12 Kraljevsko zemaljsko hrvatsko kazalište postaje29. X. 1918.Hrvatsko kazalište,na samo jedan dan. Zatim postaje na tri dana Hrvatsko narodno kazalište, a od 3.XI. 1918. nosi naziv Zemaljsko hrvatsko kazalište. Pet dana kasnije dobiva naziv Hrvatsko zemaljsko kazalište što ostaje do proljeća 1919. kada se opet naziva Kraljevsko zemaljsko hrvatsko kazalište, ali samo na pet dana te postaje Kraljevsko hrvatsko zemaljsko kazalište (s krunom Krađorđevića u nazivu). Sljedeće godine – novo ime: od 1. III. 1920. zove se Narodno kazalište kraljevstva SHS, a od 1921. Narodno kazalište, naziv koji će ostati sve do 1940.
13 Ravnateljem drame imenovan je 5. V. 1922. (Izvadak iz osobnika, HAZU, 29961.)
14 HNK 1894 – 1969, enciklopedijsko izdanje, GZH, Zagreb, 1969.
15 Bile su to redom: Golgota, (1922.), za koju Krleža dobiva Demetrovu nagradu, Vučjak (1923.), Michelangelo Buonarotti i Adam i Eva (1925.), sve u inscenacijama Ljube Babića.
16 N. BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, 45.
17 Krsto SPALATIN, „Neobjavljeno pismo Branka Gavelle", Hrvatska revija, 1/1986, 51.
18 Stanko LASIĆ, Krležologija, 66.
19 Usp. Branko GAVELLA, „Ideja novog kazališta", Spremnost, Zagreb, 24. XII. 1942; Prosvjetni život, I-II/43, br. 7-8, Zagreb, 1943; Branko GAVELLA, „Ideja 'Nationaltheatra'", Spremnost, Zagreb, 30. I. 1944. Usp. Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb, 2012.
20 Milovan Đilas, V kongres KPJ, Beograd 1948., u: Odluke V. Kongresa Komunističke partije Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1948., 71. Usp.: Stojanka ARALICA, Društveno upravljanje u kazalištima, Hrvatsko narodno kazalište, 1860-1960, zbornik o stogodišnjici, Naprijed, Zagreb, 1960., 9-16.
21 Pero KVRGIĆ, Stilske vježbe, MH, 2004.
22 HAZU, 15614, 1. X. 1950. Pismo intendanta Matkovića dr. Gavelli u Ljubljanu.
23 Nakon osnutka Dramskog kazališta, Dramom HNK će suvereno vladati redatelj i scenograf Bojan Stupica (Glorija, Posjet stare dame, Kavkaski krug kredom, Ribarske svađe, Pobuna na brodu «Caine», Optimistička tragedija, Jesenji vrt, Colombe), dok će većinu režija u Operi te koreografija u Baletu ostvariti Nando Roje i Margareta Froman. HNK će čekati na sljedeću Gavellinu režiju punih sedam i pol godina, sve do Tosce u sezoni 1958/59. Posljednju predstavu u HNK, (osim jedne izvedbe Dramskoga kazališta (Krležina U logoru) održane na sceni HNK u prilici proslave vlastita jubileja 40 god. umjetničkog rada) režirat će Gavella u sezoni 1959./60., bit će to Diogeneš Brezovačkoga, drugi put nakon dva desetljeća.
24 HAZU, 12710., 1. I. 1953., Ugovor HNK i Branka Gavelle. Prva njegova režija koja je uslijedila bio je Eshilov Agamemnon 1. III. 1952., no druga se nije dogodila u skladu s potpisanim ugovorom. Sljedeću je režiju u HNK Gavella odradio tek 1953. godine, bila je to Krležina Leda, pripremljena za autorov jubilej – proslavu 60. rođendana. Ostale tri premijere u toj godini imao je u Ljubljani (Shakespeareov Richard III) i Beogradu (Shakespeareov Henrik IV, I i II dio).
25 Pero BUDAK, «Zagrebačko dramsko kazalište», Hrvatsko narodno kazalište, br. 2, Zagreb, 1965.
26 P. BUDAK, Isto, 15.
27 Akademski studij glume i kazališne režije uspostavljaju dr. Branko Gavella, dr. Drago Ivanišević i Ranko Marinković. Akademija za kazališnu umjetnostosnovana je Uredbom o osnivanju (N. N. 56/1950) 2. studenoga 1950. godine. U članstvo Sveučilišta u Zagrebu pristupa 1979. godine. Zakonom o visokim učilištima (1993. ) vlasnikom i osnivačem Akademije proglašeno je Sveučilište u Zagrebu, a osnivač i vlasnik Sveučilišta je Republika Hrvatska.Akademija dramske umjetnosti smatra se umjetničko-pedagoškim slijednikom Hrvatske dramatske škole utemeljene 1896. godine.(www.adu.hr)
28 Kulturna politika Republike Hrvatske - Nacionalni izvještaj, Ministarstvo kulture RH, Zagreb 1998.
29 Vjesnik, 20. II. 1953.
30 Isto.
31 Vjesnik, 24. III. 1953. Između ostalih, Predstavku su, uz Gavellu, potpisali i mladi redatelji HNK Kosta Spaić i Mladen Škiljan, ali i ravnatelj Drame Mirko Božić i intendant Marijan Matković (kao književnici). Ostali potpisnici bili su: Aleksandar Augustinčić, Jurica Dijaković, Nela Eržišnik, Drago Krča, Petar Kvrgić, Sven Lasta, Jelica Lovrić, Josip Marotti, Ljubica Mikuličić, Mia Oremović, Mladen Šerment, Duka Tadić, Vjera Žagar te književnici Ivan Dončević, Jure Franičević, Marin Franičević, Joža Horvat, Novak Simić, August Stipčević, Petar Šegedin, dr. Josip Škavić (tada rektor Akademije za kazališnu umjetnost), likovni umjetnici: Edo Murtić, Božidar Rašica i Kamilo Tompa. (Naprijed, br. 13., 27. III. 1953.)
32 Nikola Batušić naziva ovaj dokument «peticijom». U: Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, ŠK, Zagreb, 1978.
33 Mladen ŠKILJAN, Tragovi i svjedočanstva, Zagreb, 1986. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Ostavština Mladena Škiljana.
34 Po njima se Drama HNK nalazi u «necjelovitosti, nečistoći, neizrazitosti čak i poštenih scenskih realizacija koje su uvijek, unatoč dobroj volji realizatora, rezultat mnogobrojnih kompromisa na račun scenske umjetnosti; u velikom broju rutinerskih rješenja (dramaturških, režijskih, scenografskih i glumačkih); u sračunatosti većine realizacija na samu dopadljivost; u izoliranosti kazališta koje nema pravoga kontakta ni s autorima ni s publikom. Budući da je Drama HNK jedini teatar te vrste u Zagrebu, a istovremeno i reprezentativni hrvatski teatar, njezin je monopolistički položaj nužno dovodi do toga da izbjegava svaki eksperiment na umjetničkom planu i da mora podupirati eklekticizam i nazovi-akademizam. Pokušaji da se u tom kazalištu stimulira razvoj različitih i međusobno oprečnih estetskih pravaca, nisu se u takvim uslovima mogli održati. Stoga je neophodno potrebno za daljnji razvitak HNK umjetnička konkurencija, a kulturi ovoga grada još jedna kazališna trupa s ozbiljnim, umjetničkim pretenzijama.»(Vjesnik, Isto. Usp: M. Škiljan, Tragovi i svjedočanstva str. 5 – 15 i 550 – 562.)
35 Razgovor s Mladenom Škiljanom od 08.svibnja 2014.
36 Bili su to:Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NRH (načelnik Miloš Žanko) i Savjet za nauku i kulturu Gradskog narodnog odbora (načelnik Ivan Sarajčić)
37 Sam dokument nije bilo moguće pronaći u fondu HR HDA, 1095 (SPNK) Savjeta za nauku i kulturu NRH koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao ni među dokumentima Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, no nakon razgovora s Mladenom Škiljanom koji je autorici potvrdio da je on autor teksta Predstavke, ista je pronađena među dokumentima i tekstovima koje je Škiljan darovao Odsjeku 1986. godine.
38 Branko GAVELLA, Dvostruko lice govora, 247.
39 Mladen ŠKILJAN, Tragovi i svjedočanstva (1953 – 1982), Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Ostavština M. Škiljana, fasc. II., 559.
40 Naprijed, br. 13, 27. III. 1953.
41 Naprijed, br. 13., 27. III. 1953. «Svaka predstava, u cijelom procesu nastajanja i realiziranja, sve realizacije u svom razvoju, cijelo jedno djelovanje ansambla uopće, predstavlja nastojanje, u kojem se ostvaruje poetsko komuniciranje triju ravnopravnih faktora, autora, ansambla i publike...Stil realizacije određuju u pojedinim slučajevima kompleksi rezonanca, koje poetska istina dramskog djela i stvarnost, u kojoj ansambl živi – publika naročito – izazivaju u ansamblu. Jedinstvenost i čistoća stila realizacija, osigurani su eliminiranjem iz realizacije svih elemenata, koji ne pridonose najsugestivnijem izražavanju poetske istine djela. U umjetnosti, koja je po definiciji kolektivna, takav je element, u prvom redu, svako zadovoljavanje ličnih interesa na štetu kolektiva...U umjetničkom radu, a rad svakog člana u svakom času treba da teži k umjetnosti, nema gotovih,već jednom danih rješenja. Svaka je realizacija osvajanje nepoznatih područja i novih metoda...Ansambl je skup kazališnih radnika, koje je ujedinila težnja za ostvarivanjem zajedničkih pogleda na kazališnu umjetnost. On odlučuje o svim važnim pitanjima svoga razvoja kolektivno, a upravljanje tekućim poslovima povjerava pojedincu ili grupi koja u određenoj periodi njegova razvoja najbolje predstavlja i izražava njegove težnje...članovi ansambla participiraju u prihodima ansambla na taj način, što visina varijabilnog dijela njihove plaće ovisi o visini ostvarenja prihoda.»
42 Opširnije u Vjesniku od 24. III. 1953.
43 "Smatramo, da je za razvoj kazališne umjetnosti u našem prvom kulturnom republičkom centru korisno otvaranje novog dramskog kazališta, jer će novo dramsko kazalište davati poticaja za plemenito natjecanje u umjetničkim dostignućima ostalih naših kazališta u gradu. U današnjoj anemičnoj kazališnoj stvarnosti to će biti snažan impuls i iz tih razloga mi pozdravljamo tu akciju. Kod formiranja novog dramskog kazališta treba voditi računa o daljnjem normalnom radu i razvoju drame Hrvatskog narodnog kazališta. Na istom Plenumu većina članstva je osudila način na koji se u toj akciji pristupilo, kao i na činjenicu što su pretstavku potpisali članovi Uprave kazališta koji su se suglasili s formulacijom spomenute predstavke.»Cjelokupno članstvo jednoglasno je osudilo napis koji je izišao u listu Borba od 21. III. 1953.
44 J. VIDAS VIDOVIĆ, 90 godina Pere Budaka, 235., 280.
45 Naprijed, br. 13., 27. III. 1953. Tekst Predstavke nalazi se i danas jedino u ostavštini Mladena Škiljana i prvi je dokument u nizu mnogih koje je ovaj redatelj i dugogodišnji kulturni djelatnik pisao u razdoblju od 1953. do 1982. Sve je tekstove, pisane pisaćom mašinom sakupio 1986. u dva fascikla i naslovio kao Tragovi i svjedočanstva (1953 – 1982).
46 Narodni list, 3. IV. 1953.
47 HDA, 1095, fond Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu, 6522, 18. IV. 1953.
48 Rješenje o osnivanju Zagrebačkog dramskog kazališta, Državni arhiv u Zagrebu, ZO1 – 7052, Zapisnici sjednica Savjeta za prosvjetu i kulturu te zajedničke sjednice za 1953. god. Odluka je objavljena u Službenom glasniku NOGZ-a br 27-28 od 16. 06. 1953. godine.
49 Programske odrednice novoga kazališta bile su sljedeće:
a) izvođenje dramskih književnih djela na sceni
b) priređivanje književnih večeri
c)držanje predavanja, konferencija i diskusija o pitanjima kazališne umjetnosti i izložbi likovnih i scenskih ostvarenja
d) izvođenje svojih priredbi i izvan svoje kazališne kuće, na ostalim scenama u gradu i pokrajini, u radnim kolektivima i na radiju
50 Rješenje o osnivanju Zagrebačkog dramskog kazališta, Državni arhiv u Zagrebu, ZO1 – 7052, Zapisnici sjednica Savjeta za prosvjetu i kulturu te zajedničke sjednice za 1953. god. Odluka je objavljena u Službenom glasniku NOGZ-a br 27-28 od 16. 06. 1953., str. 2. i HDA, 1095, Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu, 6522: «Zaključak komisije za novo kazalište», 9. IV. 1953.
51 NAP, Subotica, br. 13, 28. III. 1954.
52 Isto.
53 Teodor TOMAS, "Kazališna pretplata u sezoni 1953./54."Kazališne vijesti, rujan 1953., br. 1, str. 6 i 7. (Autor je u to doba bio ravnatelj odjela propagande).
54 Točan naziv njegove funkcije glasio je «predsjednik Narodnog odbora grada».
55 Vjesnik, 22. III. 1954. Probama su prisustvovali «umjetnički dramski kolektivi HNK i Komedije. Također su biili prisutni i narodni odbornici, članovi gradskog vijeća, i vijeća proizvođača Gradske skupštine. Predstavi U logoru npr, koja je održana u nedovršenoj zgradi u travnju 1954. prisustvovao je i član izvršnog vijeća NRH Marijan Stilinović, predsjednica Savjeta za prosvjetu i kulturu NOGZ-a Nada Sremec i načelnica prof. Anica Magašić. (Narodni list, 9. IV. 1954.) U to doba, gledalište i pozornica su još uvijek u skelama i prepuni «zidarskih rekvizita koji se na pozornici miješaju s glumačkim alatom». (Narodni list, 2. IV. 1954.)
56 Vjesnik, X. 1954., bez datuma.
57 Kazališne vijesti, rujan, br. 1, 7.
58 "Zagrebačko dramsko kazalište – još jedan teatar u Zagrebu», Borba, 25. III. 1954.
59 Budakov govor u prilici proslave Gavellina jubileja: «29. V. 1954. Proslavio je Dr. B. Gavella 40-godišnjicu umjetničkog rada», programska knjižica predstave U logoru M. Krleže, 5. XI. 1954.Njegova promišljanja teatra i danas se mogu ocijeniti suvremenima i aktualnima jer je jedan od rijetkih koji je svoje kulturno-političke i repertoarne ideje izražavao sustavno u svakom medijskom nastupu te je bio za određivanje jasne fizionomije triju zagrebačkih teatara i s tim povezana «labilna opredijeljenja» među njima – «da veliki teatar daje klasiku, mi suvremena djela, a Komedija djela u svom žanru.
60 Branko GAVELLA, «Uvodna razmatranja k estetskoj analizi kazališta i glume», Scena, Zagreb, 1950., br. 1.
61 Prvi nastup imao je novi ansambl 22. III. 1954., ali u Subotici i to s Krležinom dramom U logoru, u režiji B. Gavelle, nastavilo se s Steinbeckovom dramom O miševima i ljudima u režiji M. Škiljana i komedijom P. Ustinova Ljubav četvorice pukovnika u režiji K. Spaića. U Subotici je po pisanju Borbe nastupio «mobilni ansambl ZDK od 80 ljudi». (Borba, 25. III. 1954. ) Ta visoka brojka postignuta je zbog uključivanja u prijekt triju generacija studenata Akademije. Gostovanje je nastavljeno nastupima u Beogradu (predstava je održana u Beogradskom dramskom pozorištu, a u gledalištu je bio i Tito sa suradnicima – E. Kardeljom, A. Rankovićem, S. Vukmanovićem i drugima), Novom Sadu, Zemunu te u Ljubljani, a u pripremi su bile još i predstave: Lorcina Krvava svadba u režiji K. Spaića (premijera održana 12. XI. 1954.), Millerove Vještice iz Saalema u režiji D. Radojevića (premijera održana 19. XI. 1954.), Becketov U očekivanju Godota u režiji M. Škiljana (nije održana po planu, zamijenjena s Eshilovom Žrtvom na grobu, premijera koje je bila 7. I. 1955.) i Krležino Kraljevo u režiji Gavelle do čije izvedbe također nije došlo. Po svjedočenju P. Budaka, Gavella se zanosio mišlju da režira to mladenačko Krležino djelo, ali ga je bolest omela u tome. («Život poklonjen umjetnosti», razgovor s P. Budakom, Arena, 18. III. 1981. i fasc. ZDK Gavella, Kronološki redoslijed premijera, bez datuma., HAZU), dok je Z. Mrkonjić stava da je Gavella odustao od Kraljeva «jer mu nije uspjelo objektivizirati golemi ringišpil». (Z. Mrkonjić, «Tri desetljeća 'Gavelle'», Vjesnik, 6. XII. 1984.)
62 Tu poveznicu ističe i Nikola Batušić u knjizi posvećenoj Gavellinu stvaralaštvu kada podvlači da počeci mladoga Zagrebačkog dramskog kazališta u organizacijskim načelima pokazuju «neke sličnosti s poznatim pariškim TNP-om.»N. BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, 279.
63 Jeanne Laurent je omogućila Vilaru pokretanje Avignonskog festivala (1947.) i obnovu TNP-a (Théâtre National Populaire) u Parizu, 1951. godine.
64 Vjesnik, III. 1954.
65 "Zagrebačko dramsko kazalište – novi pojam u našem kulturnom životu», Narodni list, 2. IV. 1954.Jedina negativno intonirana kritika izašla je iz pera kritičara «Politike» Elija Fincija koji se obrušio na ansambl, kako na nositelje naslovnih uloga u predstavi Golgota, tako i na one «u malim sporednim pojavama, u individualnim i masovnim scenama». Nisu dobro prošli ni glumci Steinbeckove drame O miševima i ljudima Josip Marotti, Ljubica Mikuličić i Ivo Šubić, ali ni redatelj Mladen Škiljan kojem Finci odriče redateljsku imaginaciju, slično kao i Kosti Spaiću, redatelju Ljubavi četvorice pukovnika. (Politika, 5. V. 1954.)
66 «Predstava koju je gledao Tito – impresije o jednom susretu, Globus, br. 8, 1954. str. 5 (bez datuma).
67 Vjesnik, V. 1954.
68 N. BATUŠIĆ, Gavella – književnost i kazalište, 116.
69 «Usto šte će biti pojačana rasvjeta scene i proširen scenski prostor jednim pomičnim proscenijem nad prostorom za orkestar, bit će posjetiocima ove kuće boravak u njoj mnogo udobniji, kudikamo estetskiji izgled dvorane i osobito otvora scene, tapecirani stolci (535) sjedala, proširen foyer, a za ljubav direktora kazališta, druga Budaka, moramo reći da je i odio za pušače imati centralno grijanje.»Kompletno je obnovljena i fasada zgrade, krov i nusprostorije: hodnici, garderobe i prostor buffeta na najgornjem katu. (Vjesnik, 22. III. 1954.)
70 Rašičino je rješenje trajalo do prosinca 1972. godine, kada je, tada već Dramsko kazalište Gavella rekonstruirano po projektu arhitekta Andrije Mutnjakovića.
71 Pismo Koste Spaića dr. Gavelli od 21. VIII. 1954.
72 Fabijan ŠOVAGOVIĆ, Glumčevi zapisi, Prolog, CZKDSSO Zagreb, 1979.
73 Narodni list, 2. XI. 1954.
74 Isto. Te 1953. godine zagrebačka kazališta imaju godišnje 100.000.000, gledatelja (Globus, 33, 1954.)
75 Zvonimir MRKONJIĆ, «Tri desetljeća Gavelle», Vjesnik, 6. XII. 1984.
76 «Život poklonjen umjetnosti», razgovor s P. Budakom, Arena, 18. III. 1981.
77 «Postoji li kriza», Globus, br. 33, god. I., 1954.
78 «O razvoju zagrebačkog dramskog kazališta» Vjesnik, rujan i listopad 1956. i B. GAVELLA, Dvostruko lice govora, 244-253.
79 Isto, 248.
80 Vidjeti u: Ostavština Branka Gavelle u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU.
81 Jure KAŠTELAN, Pijesaki pjena – Igre i dijalog s nepoznatim, ZDK, Zagreb, 1958., 12, 13.
82 Gavellino pismo P. Budaku od 27. V. 1959., Gavellina ostavština. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU.
83 Marija GRGIČEVIĆ, "Redatelj veličanstvena opusa", u: Antonija BOGNER ŠABAN (ur.), Kosta Spaić – život i djelo, Kapitol, Zagreb, 2004.
84 Z. MRKONJIĆ, «Tri desetljeća 'Gavelle'», Vjesnik, 7. XII. 1984.
85 B. GAVELLA, «Fizionomija jedne generacije», Naprijed br. 48, Zagreb, 1953.
86 B. GAVELLA, «Socijalna atmosfera Hrvatskog narodnog kazališta i njegovi odnosi prema svom kazališnom susjedstvu», Rad JAZU, knjiga 353, Zagreb 1968.