Mediantrop

object349757056

Mediantrop broj 13

Sonja Leboš - Tamni kontinenti ženskosti

Sonja LebošSonja LebošNedjelja (1969), režija Lordan ZafranovićNedjelja (1969), režija Lordan ZafranovićOvaj tekst nastao je uz prikazivački ciklus filmova u kinu Tuškanac pod nazivom filmova Žena u gradu, grad na filmu1, a posvećen je projektu istraživanja koji za cilj ima pokrenuti potencijal promišljanja ženskih sudbina u političkom prostoru grada, prostoru zadanom društvenim, libidinalnim i političkim ekonomijama te bezbrojnim čvorištima interpersonalnih odnosa koji iz tih ekonomija proizlaze. Taj potencijal temelji se na urbanom društvu kao transduktivnom modelu suživota u mogućim prostorima života u svim njegovim već programiranim dimenzijama - stanovanje, rad, igra, duhovna i tjelesna rekreacija, obrazovanje, ... odnosno na lefebvrijanskoj tezi o političkom gradu kao tek predosjećaju urbanog, tezi koja uključuje infinitezimalna promišljanja limesa tih već tradicionalno zadanih programa urbanističkog planiranja.

Urbano društvo tako postaje idejno polje, pri čemu se urbanost nazire iz formi političkih gradova u kakvima živimo i koje re/produciramo. Kako simboličke dimenzije koje reprezentiraju politički grad - spomenici, institucije, ideologije, a time i celuloidni kulturni spomenici kao što su filmska ostvarenja uvjetuju, reprezentiraju pa čak i manipuliraju ženskost? Koje su strategije kojima se tvore dimenzije semiosfera, oblikuju institucije i modeliraju egzistencije? Kako se pruža otpor bratskom ugovoru kao dominantnoj formi političkog ugovora koji opredmećuje stvarnosti unutar koje vrlo malo mjesta ostaje za tvorbe ne-falogocentričnih ekonomija?

Igrom slučaja, radilo se o ciklusu crno-bijelih filmova, iako neki dolaze iz vremena kada je Technicolor već uvelike modulirao strategije filmske recepcije za većinu posjetilaca kino-dvorana.

Ciklus je nudio retrospektivnu reviziju ideologema razdoblja od stvaranja filma Metropolis do vrlo specifičnog žanra 'ceste', u kakav možemo ubrojiti i Wendersov film Alisa u gradovima, te dva diskurzivna ključa unutar te revizije.

Hirošima, ljubavi moja by Alan ResnaisHirošima, ljubavi moja by Alan ResnaisPrvi diskurzivni ključ otvara nam vizualne i audio pejsaže visokog modernizma socijalističke Jugoslavije: filmovi Slučajni život, Živa istina, Nedjelja i Od 3 do 22 time modeliraju transduktivni aparatus retrospektivne analize ženskih sudbina unutar društva koje se (naročito nakon reformi 1965. godine) itekako približilo liberalno-demokratskim formama društvenog života (koje je danas metastaziralo u neo-liberalni kabinet monstruoziteta i opresije), a time i postuliralo predstavu političkog života kao autonomne sfere odvojene od svakodnevice čime je liberalno-socijalistički patrijarhalizam učvrstio dihotomiju privatnog i javnog, uspostavljajući tako vrijednosne sustave koji su podržavali i podržavaju status quo već spomenutog bratskog ugovora. Ta tri filma otkrivaju ideo-logike prostornih organizacija sakrivene ispod taloga navodno autonomnih političkih sfera, ideo-logike koje ustvaruju i specifične modalitete taktika kojima žene pribjegavaju da bi ih osporile, ili uz pomoć njih tek pre/živjele: taktike često neuspješne i patetične, poput razgovora za posao koji vode Božidarka Frajt i Vjeran Zuppa u Radićevom ostvarenju Slučajni život; taktike nadljudske fizičke izdržljivosti, utjelovljene u prikazu mehanicističkog modela svakodnevice unutar kojeg se neplaćeni kućni rad i koreografija beskonačne reprodukcije strogo zadanih pokreta kojim se opslužuje industrijski tkalački stan stapaju u 19-satni radni dan kakav je prikazan u Golikovom djelu Od 3 do 22; taktike zaposlene mlade žene kojoj je privatni (ljubavni) život i možebitna šansa za penjanje društvenom ljestvicom (pri čemu je libido žene tek naznačena, ali nikako pri/kazana kategorija), koje nam otkriva Peterlićeva jedina ali iznimno moćna filmska studija (između ostalog i) rodnih politika unutar socijalističkog poduzeća - 'Slučajni život'.

 Slučajni život (1969), režija Ante PeterlićSlučajni život (1969), režija Ante PeterlićŽiva istina (1972), režija Tomislav RadićŽiva istina (1972), režija Tomislav RadićOd 3 do 22 (1966), režija Krešo GolikOd 3 do 22 (1966), režija Krešo Golik

Drugi diskurzivni ključ supostavlja apsolutnu nestabilnost i krhkost ljudskih odnosa u gradu koji živi stvarnost post-nuklearne katastrofe (Hiroshima, ljubavi moja) tenziji anticipacije sloma metropolisa koji svoju monumentalnost duguje ropskom radu (Metropolis). To je stvarnost koju i danas živimo – u mreži sustava globalnih metropola koje svoje ugode duguju jednako žrtvama eksplozija u uvjetima ropskog rada u Bangladeshu kao i prijetnji nuklearnih pogona poput Fukushime. U međuprostoru psihogeografija Resnaisove zaljubljene žene i elektrokucijski manipuliranih kateksa Langove Marie koje osciliraju između stereotipa Alisa u gradovima (1974), režija Wim WendersAlisa u gradovima (1974), režija Wim Wendersžene-djeteta i žene-demona, otvara se utopijski potencijal pogleda na djevojčicu Alisu, ženu-koja-to-tek-treba-postati, i njeno kretanje transatlantskim dimenzijama, istovremeno otvorenih i sputanih ideo-logikama ne-mjesta. Djevojčica određena libidom neutruma, što je u njemačkom i doslovce gramatizirano (das Maedchen, za razliku od die Frau), prepuštena je od svoje majke na brigu gotovo nepoznatom muškarcu, te svojim kretanjem tim dimenzijama otvara i pitanje matrice materičnosti/uzemljenosti ljudske reprodukcije, upućuje na uvid u 'matrice-maternice, zemlju, tvornicu, banku – u koje se polaže sjeme kapitala kako bi se razmnožavalo, proizvodilo, raslo,...'2

Šest odabranih filmova u prvom ciklusu Žena u gradu, grad na filmu vidim kao Fric Lang, Metropolis (1927), režija: Fric LangFric Lang, Metropolis (1927), režija: Fric Langkinofilsko-analitički dispositif pokretanja tog potencijala, potencijala temeljenog na otvorenosti osobnosti koje se ne libe analize trans/rodnih taktika preživljavanja. Izvedba roda tako (i opet) postaje model političkog djelovanja u kojem se preuzima vlastiti dio odgovornosti za re/produkciju svakodnevice i znanja koje se tom izvedbom ustvaruje.Je li moguće analizom filmova pokrenuti potencijal stvaranja simboličkih tvorbi kojima je dekonstrukcija liberalno-patrijarhalnih ideo-logika prostora svakodnevice bitna zadaća, a promišljanje ženskosti omogućeno i van modela koji se nameću političkim poretkom koji je 'nalik boljim stambenim uvjetima za one koji već imaju dom'3 , a time i potencijal urbanog koji nije sveden na tehnokratsku re-produkciju političke re-prezentacije?

 


1 Prikazani su sljedeći filmovi: Slučajni život (1969), režija Ante Peterlić; Živa istina (1972), režija Tomislav Radić; Nedjelja (1969), režija Lordan Zafranović; Hirošima, ljubavi moja (1959), režija Alain Resnais; Metropolis (1927), režija Fritz Lang; Alisa u gradovima (1974), režija Wim Wenders; Od 3 do 22 (1966), režija Krešo Golik.

2 L. Irigaray: The Speculum of Other Woman. Cornell University Press: Ithaca, NY. 1985.

3 S.Wolin, Politics and Vision: Continuity and Innovation in Western Political Thought. Allen&Unwin: London, 1961.