Vitomira Lončar - Ususret 25.godišnjici rada Kazališta ''Mala scena'':

Mediji zabijaju posljednji čavao u mrtvački kovčeg naše kulture

„Naša sljedeća sezona, u kojoj slavimo 25. obljetnicu otvaranja kazališta na adresi Medveščak 2, bit će jedna od najburnijih u našoj povijesti“- riječi su koje najbolje opisuju količinu energije i borbe kojom Vitomira Lončar,glumica i producentica, već desetljećima kroči svoj životni i profesionalni put. Beskonačna količina energije usmjerena na profesionalni rad, ali i na poziciju kulture u društvu smetenih postavki, donijela joj je gomilu otpora društva „ umreženih pjesnika“ ali još više osobnih i profesionalnih nagrada i rezultata. Jer rad i upornost u nastojanju da ono što zna, i u što vjeruje ,moraju donijeti promjene- nabolje. One su u hrvatskom društvu teško vidljive, poput potopa pomiješane su s gomilom blata u kojem se trenutno sve strane bore za prevlast. Sredstva se ne biraju. Ni žrtve. Ali nema predaje!

U Berlinu ste prisustvovali Europskoj konferenciji o zapošljavanju u kulturi. O čemu ste govorili?

Vitomira Lončar Foto: Ladislav FuračVitomira Lončar Foto: Ladislav FuračNa poziv zaklade Friedrich Ebert Stiftung pozvana sam na međunarodnu konferenciju koja se održavala u Berlinu, a na kojoj su bili sudionici iz Švicarske, Njemačke, Srbije, Mađarske, Nizozemske, Belgije i Hrvatske. Nakon izlaganja koje sam imala 2012. godine na konferenciji u Leipzigu, stigao je i ovaj poziv što je potvrda da naša situacija itekako zanima kazališnu znanstvenu zajednicu u Europi. Većina zemalja članica EU suočena je s potrebom prepozicioniranja kulture unutar lokalnih zajednica, ali i Europe u cjelini, te je i ova konferencija imala za cilj analizu postojećeg stanja u području zapošljavanja u kulturi.

Prekarni rad sve je prisutniji u kulturi, sve se više govori o tržištu i ekonomiji povezanoj s kulturom, a teme kao što su umjetničke slobode sve su rjeđe. Većina govornika mišljenja je da je kultura osnovna ljudska potreba, kao i zdravstvo, na primjer, te da joj je nužno dati veću važnost.Ja sam govorila o izazovima zapošljavanja u kulturi u Hrvatskoj te o mogućnostima koje bismo mogli iskoristiti kao nova članica EU.

Skupovi poput ovoga u Berlinu osobito su važni jer se putem konferencije kao oblika javnog djelovanja radi i svojevrstan pritisak na Europski parlament u kojem Odbor za kulturu igra veliku ulogu. Za razliku od stava u Hrvatskoj, u većini starih zemalja članica EU vjeruje se u mogućnost djelovanja kroz tijela EU parlamenta. Nas to osvještavanje tek čeka. Imamo loša iskustva s našim, hrvatskim Parlamentom, pa nam još uvijek nije došla do svijesti važnost komunikacije s našim EU parlamentarcima, a također i s onima koji rade u odborima koji nas zanimaju.

Ima li uopće okvira u kojem bi zemlje članice shvatile hrvatski sustav i stanje u kulturi?

U Europskoj uniji kultura se tretira po načelu supsidijarnosti što znači da svaka zemlja članica ima pravo regulirati kulturu prema vlastitim pravilima, tradiciji te kulturnoj politici. Dakle, globalno, nitko «ne dira» u kulturnu politiku pojedine zemlje, ali se ustanovilo da je za sve važno zajednički djelovati unutar cjelokupnog europskog sustava kako bi se situacija u kulturi u pojedinim zemljama članicama poboljšala, na korist umjetnika i umjetnosti, a onda i građana. Moram priznati da je iznimno teško objasniti kolegama u Europi sustav zapošljavanja u javnom sektoru u hrvatskoj kulturi. Gotovo pa nemoguće. Kada sam u svom izlaganju rekla da već nakon 20 godina radnoga staža umjetnik u sustavu može ostati do mirovine (dakle, još otprilike 25 godina), a da je moguće da uopće ne kroči na scenu, komentar je bio da je Hrvatska – obećana zemlja, raj. Ne bih se složila s ovom konstatacijom jer pristup zapošljavanju kakav je u Hrvatskoj nepoticajan je i ne omogućava fluktuaciju, a ni napredovanje. S jedne strane imamo zaposlene umjetnike koji imaju osiguranu egzistenciju bez obzira na rezultate, a s druge su strane samostalni umjetnici te umjetnici bez statusa, koji bi sami trebali opstati na neuređenom tržištu rada. U sustavu u kojem je svako fluktuiranje umjetnika čudo, gotovo na razini skandala, nije jednostavno ni preživjeti, a kamoli stvarati kvalitetu.

Kakve su povratne informacije i na koji je način interes usmjeren prema Hrvatskoj?

Za Hrvatsku vlada veliko zanimanje. Na konferenciji u Berlinu zabrinutost je izazvalo smanjenje izdvajanja za kulturu koje je sada palo na samo 0,49 % BDP-a što je ispod svake razine. Uobičajen je postotak 1 % i takvo se izdvajanje smatra minimumom minimuma. U izlaganju sam istaknula zabrinjavajući nedostatak reformi u našoj kulturi što će dugoročno imati katastrofalne posljedice. U jednom trenutku novca više neće biti, a sustav neće moći fukcionirati u novim okolnostima. Svatko tko prati medije može vidjeti da je u Hrvatskoj u svim područjima jednako: političke volje i znanja za reforme nema, a dok je tome tako, nema ni napretka. Hrvatska je zanimljiva turistička destinacija i kada bismo na pravi način u turizam uklopili i našu bogatu tradicionalnu, ali i suvremenu kulturu, imali bismo mnogo više uspjeha. No, zemlja koja nema Strategiju kulturnog razvoja, a Strategija turizma tek se stvara i uopće ne znamo na koji način tretira kulturu, teško da možemo postići dobre rezultate.

Što su ključne smjernice razvoja teme i zaključci?

Tri  ključne teme kulture u EU jesu promocija različitosti i interkulturni dijalog,korištenje kulture kao katalizatora različitih procesa te razmišljanja o kulturi kao važnom dijelu međunarodnih odnosa. Valja naglasiti da se osobiti fokus stavlja na širenje novih publika, s naglaskom na mlade i osobe s posebnim potrebama. Teži se uključivanju najmanjih organizacija u sustav (dakle, inkluzija na svim razinama), kroz kulturu se tražieuropska dodana vrijednost te međusektorska suradnja, odnosno, povezivanje različitih područja. Ne manje važne teme jesu digitalizacija u kulturi te dostupnost.

Smatra se da je edukacija u kulturi ključ razvoja boljeg društva jer da bismo mogli imenovati što ćemo izgubiti bez razvoja kulture (što prijeti nekim zemljama), moramo imati iznanje.

Što Hrvatska mora naučiti kao zemlja članica i što se nikako neće tolerirati?

Kad je kultura u pitanju, ne može se govoriti o tome «što se treba naučiti». U kulturi je važan proces trajnog podizanja kapaciteta. Mi još uvijek nismo osvijestili koliko je učenje bitno za kvalitetu života, ne samo u kulturi. Na konferenciji u Berlinu govorilo se i o ponovnom preispitivanju djelovanja i aktivnog sudjelovanja civilnog društva (ne samo u kulturi). Dok oni već preispituju civilno društvo, mi se još uvijek borimo sa sviješću da je ono potrebno i da je važan zamašnjak u razvoju društva u cjelini. Nadalje, Hrvatska je, bez obzira na brojne manjine, mononacionalna zemlja i još uvijek se premalo radi na razumijevanju drugih i drugačijih. Neosjetljivi smo na različitosti, a upravo je kultura ta koja bi trebala biti važan čimbenik u dijalogu. Namjerno ne govorim o integraciji jer nije sigurno da je integriranje pravi put. Ovim dolazimo i do drugog dijela Vašeg pitanja: što se nikako neće tolerirati. Ne tolerira se isključivost. Valja nam jačati vlastiti identitet i prezentirati ga što je moguće bolje izvan naših granica, ali također nam je dužnost razvijati svijest o važnosti dijaloga. Dijalog kroz kulturu, kroz kulture. Načelo multikulturalizma nije se pokazalo kao najbolji izbor te je sada interkulturalizam jedna od europskih top-tema. Pojednostavljeno rečeno, nije dovoljno samo pustiti nekoga da ima svoju kulturu i da je u nju zatvoren (statički pristup) nego nam se valja truditi razumjeti druge i drugačije, ostvariti dijalog i, ako je moguće, usvojiti nešto od različitosti i možda prenijeti drugima nešto svog. Ali sve ovo isključivo u ravnopravnom odnosu, kroz dijalog, ne nametanjem jednog, većinskog pogleda. Kao što se vidi, dijalog je ključna riječ.

Kakva je po Vama trenutna pozicija hrvatske kulture na kulturnoj karti Europe?

Sve dokle god Hrvatska nema strategiju razvoja, dok nema analize vlastitih resursa, dok se hrvatska kultura nije mapirala, možemo govoriti samo o pojedinačnim pojavljivanjima na karti Europe. U ovom je dijelu neovisna scena mnogo jača od institucionalne. Nema nam druge nego ozbiljno se početi baviti vlastitim brendiranjem. Okupiti tim stručnjaka iz različitih područja koji imaju know how i iskoračiti.

Znanje je ono na čemu Europa temelji svoj razvojni put – što je znanje u Hrvatskoj?

Znanje je u Hrvatskoj nešto što ima najmanju cijenu. Kao da smo ostali kod one rečenice političara Milasa iz devedesetih godina prošloga stoljeća o mozgu po dvije marke. Kako s takvim stavom motivirati mlade da uče, ne znam. Krivo nam je «nasađena» država, dopustili smo da znanje kao vrijednost potpuno ispadne iz fokusa mladih ljudi, a posljedice ovakva stava u budućnosti ćemo itekako osjetiti. Dopuštamo da nam priučeni političari vode državu i stalno krećemo iz početka. Dajemo pogrešnu sliku mladim ljudima, a to je pogubnije od toga da nam u Saboru sjede ljudi koji često uopće ne razumiju teme o kojima raspravljaju. U nekoliko navrata prisustvovala sam sjednicama Odbora za kulturu i obrazovanje i bolje da ne govorim što sam sve tamo čula. I na kojoj razini. Dakako, ima ljudi koji razumiju probleme, ali je od razumijevanja važnija – stranačka stega.

I kad imamo u kombinaciji krajnju nekompetenciju i stranačku stegu, dobivamo – Hrvatsku.

Njemačka europarlamentarka Petra Kammerverert (SPD), koja se u EU parlamentu bavi temama iz kulture i obrazovanja, istaknula je na konferenciji da će u narednom razdoblju kultura biti važna: za promociju različitosti i interkulturni dijalog, kao katalizator procesa, kao važan dio međunarodnih odnosa, a u fokus će se staviti veća dostupnost i digitalizacija. Jesmo li mi uopće svjesni važnosti sadržaja?

Iz izlaganja Kammervert svakako želim istaknuti dio o kulturi kao katalizatoru procesa. Još 2001. godine, kada se radila Strategija 21, raspravljalo se o kulturi kao cilju i kulturi kao sredstvuKultura kao cilj u fokusu ima stvaralaštvo, umjetničko djelo, a kultura kao sredstvoitekako može imati značajnu ulogu u razvoju društva jer se kroz nju lakše odvijaju različiti procesi u društvu. Dakle, to je tema o kojoj su hrvatski kulturnjaci raspravljali početkom tisućljeća, a sada su, eto, zašutjeli. Nema rasprava, nema polemika oko ovih važnih pitanja, nema dijaloga. Što reći?

Već sam napomenula da je prebacivanje fokusa na programe i projekte ključno važno. Ne, nismo svjesni važnosti sadržaja. Još uvijek nam je važnije «pakiranje» od sadržaja. U ionako neravnopravnom «ratu» između infrastrukture i projekata, projekti su u Hrvatskoj uvijek na gubitku. A što je umjetnost, što je kultura? Prije svega – sadržaj.

Smatrate li da je utjecaj nacionalnih medija u području kulture zapravo minoran i kontraproduktivan?

Utjecaj nacionalnih medija nikako nije minoran. Čak i medijska autističnost spram kulture, koja je sve jača, pokazatelj je  i kako država misli s kulturom. Bolje reći, ne misli. Mediji zabijaju posljednji čavao u mrtvački kovčeg naše kulture. Zapravo, ne zna čovjek odakle bi uopće krenuo u ovom našem kaosu. Da se mene pita, uvijek bih krenula od samo jedne riječi – edukacija. Na svim razinama.

Iz vlastita iskustva možete potvrditi da je izvrsnost najveći neprijatelj hrvatskog društva. No ipak, od Slamke spasa niste odustali. Koja je krajnja misija najčitanijeg kulturnog bloga?

Slamka spasa «odmetnula» se od svojih početnih namjera. Danas više ne vjerujem da može odmah i sada učiniti nešto bitno. Ali da će u budućnosti značiti više nego što znači danas, u to sam sigurna. Slamka će u budućnosti biti kronika jednog vremena ispisivana iz tjedna u tjedan koja će moći dati širu sliku o tome što se događalo u hrvatskoj kulturi (uglavnom u kazalištu) na lokalnoj i državnoj razini ovih godina. Danas moje knjige baš nitko ne kupuje, no sigurna sam da će za koju godinu Slamka biti obvezna literatura za nekog tko će željeti razumjeti što se događa s nama u kulturi danas. Slamka je u nedjelju 6. srpnja izašla 200. put. Od svojih početaka ujesen 2010. godine nije izašla samo jedne nedjelje, u veljači 2013. godine kada sam bila u bolnici u stanju u kojem nije bilo moguće pisati. Slamka je danas važan dio mene, a budućnost će pokazati više nego što se sada čini.

Kazalište Mala scena samo je u zadnjoj sezoni odradilo veliki posao. Kazalište koje uči, širi obzor i potiče nije nimalo lagan zalogaj da bi politika ostala pasivnom. Pokazali ste da je kazalište za djecu itekako veliki borac za pravdu i zakon...

Kao što ste vidjeli i iz top-tena EU kulture, okretanje mladima važan je cilj. Sukladno tim postavkama kazalište za djecu itekako bi trebalo imati važnu ulogu u promjenama. Naše kazalište, Mala scena, nije samo kazalište za djecu, nego želi biti središtem novih pogleda na kulturu, žarištem ideja o javnom djelovanju, inkubatorom za mlade umjetnike i, bez obzira na okolnosti, nikako ne želi odustati od izvrsnosti. Vjerujem da je upravo ovo posljednje i bilo razlogom što smo uspjeli preživjeti protekle dvije godine kada se politika nesmiljeno obrušila na nas zbog javnog govora koji joj nije odgovarao. Mi idemo dalje. Kako kaže moja prijateljica Snježana Banović: Svak svoj poso, a duvan će na vagu. Mi radimo svoj posao koji smo si strateški zacrtali. A duvan će na vagu. Kad god bilo to vaganje.

Kako znanja i iskustvo pronosite kroz rad kazališta i što možemo očekivati u sljedećoj sezoni?

Naša sljedeća sezona, u kojoj slavimo 25. obljetnicu otvaranja kazališta na adresi Medveščak 2, bit će jedna od najburnijih u našoj povijesti. Cijeli smo kolovoz na različitim festivalima s predstavama «Iglica» i «Smiješno čudovište», u Maloj sceni će se 30. i 3. kolovoza održati 4. Burza mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina u RH na kojoj će sudjelovati osam neovisnih kazališta s osam naslova. Već 14. rujna, u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu (klasa red. prof. Cynthije Hansell Bakić), premijerno ćemo izvesti Cimarosinu operu «Tajni brak», a usporedno ćemo raditi novu predstavu u suradnji s partnerima iz Danske i Švedske «Zašto baš ja?». Ova predstava u kojoj igraju hrvatski glumci Dado Ćosić, Mirel Huskić i Jakov Gavran, a koji su odabrani na audiciji prošle jeseni, premijerno će biti izvedena u švedskom gradu Landskrona 17. listopada, a 22. listopada na zagrebačkoj premijeri pogledat će je kraljica Danske, Njezino Veličanstvo Margareta II., koja sa suprugom dolazi u prvi službeni posjet Hrvatskoj. Velika je to čast za Malu scenu koja već 17 godina radi s kazalištima i umjetnicima iz Danske.

Od 6. studenoga do 5. prosinca izvodit ćemo, u sklopu proslave naše obljetnice, predstavu Toma Stopparda «Prava stvar» koja će igrati svake večeri, a glavnu ulogu igra mlada i popularna glumica Judita Franković. S ovom smo predstavom za odrasle i otvorili kazalište u prosincu 1989. godine, a to je ujedno bila i prva režija u životu Ivice Šimića. I ovog puta Šimić će režirati, a ja, koja sam tada igrala glavnu ulogu, producirat ću.

U prosincu nas čeka proslava 100. obljetnice smrti Ivana pl. Zajca te ćemo njemu u čast, ponovno u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu, izvesti operetu «Momci na brod». Bit će to prvi put u povijesti Male scene da će na pozornici biti i komorni orkestar! S ovom ćemo operetom 18. prosinca gostovati i u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Tijekom prosinca igrat ćemo našu predstavu «Godišnja doba» s Djedom Mrazom i Svetim Nikolom.

Najesen ćemo izaći i s novom predstavom za male bebe, «Boje duge – Priča o bojama», koja je nastala u produkciji umjetničke organizacije «Puna kuća», a koja od jeseni igra u suradnji s Malom scenom.

Bit ćemo prisutni i na međunarodnim i domaćim festivalima u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji, u Čakovcu, Varaždinu, a također ćemo igrati i u našoj dvorani u Zagrebu svakog vikenda.

U pripremi je i novi veliki projekt s kojim ćemo izaći 14. veljače 2015. godine, a radi se opredstavi za djecu, i to o epilepsiji. No, o tome ćemo drugom prigodom.

S obzirom na edukacije koje provodite u različitim kontekstima, kakvi su po Vama povratni rezultati? Kako diše lokalna razina s obzirom na nacionalnu stranački podobnu utvrdu?

Moram reći da me neizmjerno raduju edukacije koje održavam izvan Zagreba, u manjim sredinama. Teško je nagovoriti ljude da se upuste u avanturu ponovnog učenja, ali kada krenu, veselju nema kraja! Povratne su informacije sjajne i ne jednom mi se dogodilo da ljudi, čim završi jedna edukacija, traže još. I samoj mi se slično dogodilo u životu i prepoznajem taj trenutak kad ti se počnu paliti svjećice. Bilo bi više i boljih rezultata da se takve edukacije održavaju sustavno, ali kao što sam već napisala, u hrvatskoj kulturi sustav – ne stanuje.

Vaša energija i znanje ipak će hrvatsku scenu zaskočiti s europske, a ne s nacionalne razine, to je očito. Kako europska javnost reagira na stanje u Hrvatskoj?

Javnost s kojom se susrećem želi upoznati hrvatsku kulturu, ali ne može vjerovati da nema kritične mase umjetnika koji žele promjene. Koji više ne žele živjeti u okvirima 19. stoljeća pomiješanim s ostatcima socijalizma. Valja znati da je apatija zavladala u cijeloj Europi, ali nije ni približno vidljiva tako kao kod nas.

Zapošljavanje u kulturi? Privatni sektor u kulturi? Koji put biste izabrali i preporučili?

Ono što nas u budućnosti sasvim sigurno čeka jest privatizacija u kulturi, i to u područjima do kojih zasad još nije došla. Kao što znamo, privatizirano je izdavaštvo, čak i film, ali kazalište, muzeji, knjižnice, ostali su nedirnuti privatizacijom.

Moguće je da još dugoročno neće biti pomaka, ali sustav kulture kakav je danas, (osobito u kazalištima) ne može opstati. Bez prelaska na programsko-projektni način promišljanja kulture i dalje ćemo nazadovati. Kulturna politika koja u fokusu ima infrastrukturu i hladni pogon, dugoročno je u nerješivim problemima. A naša ne pokazuje nikakve znakove spremnosti na promjene. Osobno mislim da je poticanje zapošljavanja u privatnom sektoru u kulturi iznimno važno. No, bez dugoročnog planiranja i na državnoj i na lokalnoj razini, koje bi omogućilo dugoročno planiranje i onima koji stvaraju kulturu, rezultata neće biti. Valja također promisliti o načinu funkcioniranja javnih ustanova te razmotriti modele promjene koji neće izazvati potrese u smislu masovnog otpuštanja. Nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, ali što prije počnemo shvaćati da je sustav neodrživ, prije ćemo pokrenuti dijalog među nužnim partnerima (zaposlenici, poslodavci, država) i prije ćemo doći do puta kojim nam valja krenuti. Namjerno ne izgovaram riječ rješenje jer ga u konstelaciji kakva je danas – ne vidim. Otpor prema bilo kakvoj promjeni jest prejak, a politička volja nikakva, a jedno s drugim osuđuje nas na odumiranje. Ako ne može administracija, umjetnici bi toga trebali biti svjesni. No, u hrvatskom sustavu umjetnici su još 1925. godine postali službenici i u tom mentalitetu leži glavni problem. Vratiti se na razdoblje od prije 1925. i krenuti s te točke, nemoguće je. Ono što je učinjeno ne može se popraviti. Kako krenuti dalje s točke na kojoj smo sad? Ne zna se. Kao što se vidi, nisam optimistična. Nemam na čemu temeljiti optimizam. Javno djelovanje nas nekolicine dovoljno je tek toliko da se povremeno podsjetimo da nešto s našim sustavom nije u redu. Ali to je premalo za promjenu.

Razgovarala: Andrea Štalcar Furač, foto: Ladislav Furač

(Tekst preuzet sa www.ka-urbani)